subota, 03.04.2010.

Sretan Uskrs!

Javih vam se zadnji puta za Božić. Tada smo se sjećali rođenja našega Gospodina. Nedavno, 25. ožujka slavili smo blagdan Blagovijesti, začeća Gospodinova, misteriji utjelovljene Riječi. Ove dane prati velika žalost koja prelazi u sreću. U ova četiri dana sadržana su sva otajstva vjere. Euharistija, svećeništvo, muka, smrt, žrtva, otkupljenje, spasenje...da ne nabrajam.

Sramim se priznati, ali ništa nisam pisao o Mariji. Mislim da zaslužuje par riječi. Bog je izabrao nju da bude kovčeg novoga Saveza. U kovčegu Saveza nalazile su se kamene ploče s riječju Božjim na njima. Sada Marija u sebi nosi utjelovljenu Riječ Božju, vječnoga Sina. Ona je bila prvo Svetohranište. Isus je mogao uzeti ljudski oblik i spustiti se na zemlju u slavi, ali bi li onda odgovaralo ono o Njemu da je On pravi Bog i pravi čovjek? Siguran sam da ne bi. Bog je želio Mariju. Trebao ju je da bi postao sličan nama u svemu, osim u grijehu kako veli sv. Pavao. Čovjek je čovjek tek kad nije u lancima grijeha. Zato je On pravi čovjek. On je novi Adam, a Marija nova Eva. Eva je dala Adamu plod te donijela svijetu propast. Nova Eva je svijetu donijela Spas. No tu njena uloga ne prestaje. Ona i sv. Josip imali su važnu ulogu u Isusovom djetinjstvu i njegovom odgoju - ta bio je čovjek. Ni tu nije kraj. Po njenim riječima Isus čini prvo čudo i objavljuje nam svoju slavu i Kani Galilejskoj. Te zadnje, ali možda najvažnije, ona je naša suotkupiteljica. Nitko nije toliko ljubio Isusa i nitko nije toliko patio s Njime koliko je ona. Starac Šimun je prorekao da će i njoj mač probosti dušu. Ona je postigla potpuno sjedinjenje sa Isusom na križu te je zato suotkupiteljica, a mi se nikada nećemo moći potpuno sjediniti s Isusom osim po Mariji i njenom Bezgrešnom Srcu.

Crkva ju osim suotkupiteljicom naziva posrednicom svih milosti. Pa zar nije? Po njoj je Isus došao na svijet. Po njenim riječima Isus čini prvo čudo. On ju na križu postavlja za majku Ivana apostola te za majku Crkve. Njena je volja savršeno sjedinjena sa Božjom te zato njoj Bog povjerava raspoređivanje milostima koje je On namijenio za nas grešne ljude.

Ona je zaručnica Duha Svetoga.

Bezgrešnoj se pridaje malo pažnje. Čitajte djela sv. Maksimilijana Kolbea i vidjet će te koliku pažnju zaslužuje.

Kraljice neba raduj se! Aleluja!
Neka kraljevstvo Presvetog Srca Isusovog zavlada po Bezgrešnom Srcu Marijinom.
- 15:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 25.12.2009.

Sretan Božić!

Božji narode,

želim vam sav mir i radost za blagdan Kristova rođenja! Ne zaboravite Malog Isusa, štoviše, učinite ga centrom života i dopustite mu da se rodi u vašem srcu!

Još jednom,
Sretan vam Božić.
- 01:47 - Komentari (40) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.11.2009.

Dio propovjedi našeg župnika.

Na prvu adventsku nedjelju naš je župnik imao odličnu propovijed. Evo samo jedna parafrazirana rečenica od mnogo njih što ih je izrekao.


Braćo i sestre, moramo se zapitati kako bismo reagirali da nam netko na Badnjak kaže da sutradan drugi puta dolazi Spasitelj. Da dolazi sve završiti. Bismo li bili uplašeni ili bismo bili radosni zbog Njegovog dolaska?


Razmislite i komentirajte.

Božji blagoslov.
- 23:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.11.2009.

O abortusu - 8. apologetski pregled

Na kraju, rekapitulirajmo u formi lakšoj za pamćenje osnove koje su iznesene u ovoj seriji.

Argument u tri premise:

1. Život svakog člana životinjske i ljudske vrste počinje začećem.
a) znanstvena činjenica
b) sve osobine živih bića
c) genetička cjelovitost

2. Svi ljudi imaju pravo na život zato što su ljudi.
a) pravo na život ne ovisi o fizičkim ili mentalnim karakteristikama
b) osnovno pravilo svake razumne etike

3. Zakon mora štititi osnovna ljudska prava.
a) osnovna uloga zakona
b) ako je nešto vrijedno, želimo to zaštititi zakonom

Skeptički argument:

Četiri opcije:
1) Fetus je osoba i to znamo – abortus je namjerno ubojstvo
2) Fetus je osoba i to ne znamo – abortus je ubojstvo iz nehaja
3) Fetus nije osoba i to ne znamo – abortus je kriminalni nemar
4) Fetus nije osoba i to znamo – abortus je obična operacija (ali onda više nismo skeptici)

Varijabla Fetus je osoba Fetus nije osoba
To znamo Hotimično ubojstvo Odstranjenje tkiva
To ne znamo Ubojstvo iz nehaja Kriminalni nemar

Protuargumenti:

Fetus je čovjek ali ne osoba – pretpostavlja funkcionalizam, prema kojem ljudi u komi, ljudi u dubokom snu ili ljudi koji ne funkcioniraju kao većina nisu osobe.

Osoba mora imati mozak – skriveni funkcionalizam, proizvoljna tvrdnja, osnovnija od mozga je genetička cjelovitost, što fetus ima.

To je moj izbor – pretpostavlja da nerođeno dijete nije živo – suprotno znanosti - te ubojstvo nije valjan izbor.

Fetus je malen – također su i novorođenčad i ljudi patuljastog rasta, pa nisu manje vrijedni od ostalih.

Fetus je ovisan – također su i novorođenčad (i biološki), djeca, pa i svi mi.

Fetus je u drugačijem okolišu – okoliš ne određuje vrijednost života – djeca u školi nisu manje vrijedna od djece kod kuće.

Svako dijete treba biti voljeno/željeno – naravno, ali to ne opravdava ubojstvo, inače bi mogli pobiti svu rođenu djecu koja su „neželjena“.

Dijete bi bilo siromašno – siromaštvo ne opravdava ubojstvo, inače bi mogli pobiti svu rođenu djecu koja su siromašna.

Dijete bi bilo bolesno/hendikepirano – hendikep ili bolest ne opravdava ubojstvo, inače bi mogli pobiti sve hendikepirane rođene ljude, te nam ne bi trebale bolnice, jer bismo bolesne ubili(!)

Žena je silovana – grozan zločin ne opravdava nasilje spram nevinog nerođenog djeteta, ako bi emocionalna bol bila prevelika, posvajanje je uvijek opcija.

Ilegalni pobačaji bi bili opasni – kao što su i legalni. Uz to, ilegalna ubojstva su opasna. Trebamo li njih legalizirati?

Svijet je prenapučen – nije, već su ekonomski faktori neraspoređeni, a da i je, prenapučenost ne opravdava genocid – inače bismo trebali pobiti većinu stanovništva Zemlje.

Analogija violinista – lažna analogija; postoji moralna obveza spasiti život, jer je život važniji od osobnog vremena.

Analogija goruće klinike – ne opravdava pobačaj kao što analogija spašavanja znanstvenika naspram četiri ovisnika ne bi opravdavao holokaust ovisnika.

Konačno, nekoliko linkova za opširniju razradu teme, argumenata, te poveznice s pro-life pokretom:

abort73.com
Peter Kreeft – „Human Personhood Begins at Conception“
Peter Kreeft – „The Apple Argument Against Abortion“
Peter Kreeft – „Pro-Life Philosophy“
Human Life International
Centar za nerođeni život „Betlehem“

Ovaj niz članaka o pobačaju i kako argumentirati protiv njega, premda osam nastavaka dugačak, tek je mali dio svega što se može napisati o ovom problemu. Postavljeni cilj je bio dati racionalnu obranu pokreta za život nerođenih, ali gola filozofija, sama logika argumenata, premda je temeljna, neće sama po sebi obratiti liječnike koji vrše abortuse niti će vrlo vjerojatno pokrenuti srca izgubljenih majki koje ne znaju što raditi kada se nađu nenadano trudne. Za ovu borbu, borbu za duše, borbu za spas civilizacije, potrebno je nešto što nadilazi argument na papiru. Potrebno je autentično svjedočanstvo, istinska briga, i iznad svega, potreban je angažman – osobito molitveni. Zato vas sve pozivam da budete lude za Krista. Uključite se, kako god možete, u apostolat za spas života nerođenih. Pomozite savjetom ako znate nekoga tko razmišlja o pobačaju, budite potpora obiteljima koje se odluče, premda su u nezavidnoj situaciji, donijeti svoje dijete na svijet. Činite drugima ono što biste vi željeli da oni vama čine.

Uvijek pamtimo riječi: „Što god učinite jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili“.

- 09:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 04.11.2009.

O abortusu - 7. analoški argumenti za abortus

Budući da su dosadašnji članci obuhvatili dva argumenta protiv abortusa, te najčešće prigovore/protuargumente istima, sada je moguće pregledati dva formalna, premda ne tako česta, analoška argumenta za abortus, te vidjeti zašto ga ne uspijevaju opravdati.

Prvi je često tituliran kao „Analogija violinista“, te dolazi u više oblika, premda im je osnovna jezgra zajednička. Najčešće dolazi u ovakvoj formi:

Zamislite ženu, možda usred važnog posla, možda najvažnijeg u svom životu, koju jednu večer otme skupina nepoznatih ljudi. Probudivši se u mračnom i vlažnom podrumu, odmah uoči da je privezana na veliki i bučni uređaj u neposrednoj blizini, te štoviše, čini se da dijeli uređaj s još jednom osobom – muškarcem koji izgleda kao da je u vrlo lošem zdravstvenom stanju. Tada joj pristupi jedan od otmičara i kaže: „Ispričavam se što smo vas morali na ovakav način ovdje dovesti, ali nismo smjeli riskirati da nas odbijete. Ovaj muškarac s kojim ste privezani na stroj najbolji je violinist na svijetu. On boluje od neizlječive bolesti. Samo ga vaša krv može izliječiti. Morat ćete ostati priključeni s njim na ovom stroju s njim godinu dana, i onda ćete biti slobodni.

Zatim slijedi konstatacija:

Svakako mislim da ova žena ima u bilo kojem trenutku pravo prekinuti ovu terapiju i otići, a time dopustiti violinistu da umre. Ako to mislimo, kako onda ne bismo omogućili ženama pravo na abortus, kada je situacija ista ili slična?

No, argument pada iz više razloga:

1. Argument je lažna analogija:
a) Pretpostavlja paralelu otmice trudnoći. Za razliku od otmice, trudnoća se ne događa (osim u manje od 1% slučajeva silovanja) bez namjernog spolnog kontakta. Ukoliko zagovornici ovog argumenta još nisu shvatili, biološka svrha seksualnog kontakta jeste reprodukcija.
b) Pretpostavlja paralelu stanja trudnoće sa zatočeništvom u neugodnom prostoru, te ograničenom slobodom. Za razliku od slučaja u priči, trudna žena ima potpunu slobodu kretanja, te uz iznimku manjih fizičkih ograničenja, sposobna je obavljati sve zadatke kao i svi ostali ljudi.
c) Pretpostavlja da je stranac kao violinist paralelan ženinom vlastitom (nerođenom) djetetu, koje je dobilo pola svog genetičkog materijala od nje. Emocionalna veza je također različita.

2. Argument je moralno neopravdan:
Ukoliko biste se i našli u sličnoj situaciji, ne bi li bilo moralno za očekivati da žrtvujete svoje vrijeme za spašavanje ljudskog života? Nije li ljudski život vrjedniji od bilo kakve osobne preokupacije?

No, također možemo odgovoriti vlastitom analogijom:

Zamislite sljedeću situaciju:

Vozite se u automobilu kroz planinsko područje – idete na vrlo važan poslovni sastanak ili morate iz vrlo važnih osobnih razloga stići na svoje odredište što prije. Vani je zaista hladno – snijeg, poledica i sve što dolazi u paketu s tim. Odjednom ugledate nešto pokraj ceste. Znatiželjni, zaustavite se i izađete iz auta kako biste istražili. Prišavši predmetu, shvatite da je to dijete u košari, ostavljeno tu. Još je relativno toplo, stoga mora da je ostavljeno nedavno, što znači kako još ima šanse preživjeti ako ga ugrijete, ali ako ga samo ostavite ovdje vani, sigurno će umrijeti. Recimo također da ste jako udaljeni od civilizacije. Recimo da biste se morali skrbiti o tome djetetu neodređen vremenski period – možda čak i godinu dana! Recimo također da biste, ako spasite ovo dijete, propustili svoj važni sastanak.

Biste li spasili dijete? Više od toga, biste li imali moralnu obvezu spasiti dijete?

Vjerujem da je intuitivnom jasnoćom odgovor da.

Drugi argument, nazvan „Analogija požara u reproduktivnoj klinici“ ili varijacija na to, koji također dolazi u više oblika, ide u osnovi ovako:

Recimo, nalazite se u reproduktivnoj klinici – centru koji se bavi umjetnom oplodnjom (možda ste došli na tretman za neplodnost, možda samo se informirati, možda ste tu s prijateljicom ili prijateljem). Iznenada izbije i nekontrolirano se razbukta požar. U svojoj potrazi za najbližim izlazom, uđete u sobu gdje se čuva genetički materijal. Pred vama se na medicinskom pladnju nalazi tisuću zamrznutih embrija, no netko je u sobi ostavio i svoje dvomjesečno dijete. Možete spasiti samo jedno. Koje biste izabrali?

Potom slijedi:

Bez sumnje biste izabrali dvomjesečno dijete. Ali zašto? Ako je embriji moralni ekvivalent ljudske osobe u bilo kojem razvojnom stadiju, ne bi li bilo logično spasiti tisuću embrija? Bi li situacija bila drugačija da je riječ o deset ili stotinu tisuća embrija? Ako ne, onda ne mislite da su embriji zaista moralni ekvivalent rođene djece – stoga je abortus valjana praksa ženinih reproduktivnih prava.

No, odgovorimo ponovno vlastitom protu-analogijom:

Recimo da se zgrada u kojoj živite se odjednom zapali i u potrazi za najbližim izlazom uđete u sobu u kojoj se nalazi pet osoba: jedan doktor znanosti koji je na rubu velikog znanstvenog otkrića i četvorica pedesetosmogodišnjih ovisnika o heroinu koji imaju kriminalnu povijest te će vjerojatno nastaviti s takvim životom.

Recimo da izaberete spasiti znanstvenika – bi li to značilo da četvorica ovisnika nisu imala jednako pravo biti ne-ubijeni kao i znanstvenik? Naravno, ne. Analogija goruće klinike ne uspijeva opravdati abortus više nego što bi neka policijska država uspjela na temelju ove analogije opravdati masovna smaknuća svih ovisnika o drogi, jer bi „poboljšalo kvalitetu života drugih građana“.

Čini se da bismo u takvim situacijama izabrali onoga tko ima veće šanse za preživljavanje ili tko ima veću funkcionalnu ulogu. No, to ne znači da je jedan manje vrijedan od drugoga, već da za svrhe konkretne situacije izabiremo onaj za koga imamo veće šanse spasiti, tj. ostvariti svoju ulogu u takvim okolnostima.

Dvomjesečno dijete popunjava ove kriterije s većim uspjehom:

1) Moguće bi bilo pronaći roditelje, koji bi osigurali preživljavanje djeteta
2) Dvomjesečno dijete, u usporedbi sa zamrznutim embrijima, ima prihvaćenije mjesto u društvu – tj. ima dom, ima pripadnost, ima (bar potencijalne) skrbnike, za razliku od zamrznutih embrija koji, u kontekstu proabortivne kulture koga argument prešutno pretpostavlja, nemaju zadane skrbnike, dom niti okolinu u kojoj bi se mogli razviti.

Isto je i sa slučajem znanstvenika i ovisnika – znanstvenik ima veće šanse za preživljavanje, jer ne živi stilom života koji je izložen rizicima droge i bolesti koje se prenose inficiranim iglama. Znanstvenik također ima veću funkcionalnu ulogu – no to ne znači da možemo početi smicati ovisnike jer nam smetaju u životnim navikama.

Prirodna vrijednost i znanstvenika i ovisnika kao čovjeka i čovjeka je jednaka. Obojica imaju jednako prirodno pravo na život. Isto kao i što je prirodna vrijednost djeteta i embrija jednaka.

To što bismo bili prisiljeni izabrati koga bismo spasili u specifičnoj situaciji ni u kojem slučaju ne opravdava abortus.

Završetak serije u sljedećem članku.

- 15:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 30.10.2009.

O abortusu - 6. Skeptični argument protiv abortusa

Prošli članak završen je s izazovom skepse: što ako ne znamo je li fetus osoba ili ne? Odakle nama pravo tvrditi apsolutno znanje?

Odgovor je dvojak: prvo – argument ne mora dokazati apsolutnu sigurnost u nešto. Sve što je nužno pokazati da bi argument uspio je da je vjerojatniji od njegove negacije – drugim riječima, dok god argument daje 51% sigurnosti znanja, onda je dobar argument. Tražiti apsolutno znanje za kriteriji prihvaćanja nekog prijedloga kao valjanog je praktično nemoguće i, naspram popularnog uvjerenja, neznanstveno.

Zapitajmo se: što možemo znati s apsolutnom sigurnošću?

Možemo li s apsolutnom sigurnošću tvrditi postojanje vanjskog svijeta? Ukoliko promislite o ovom problemu, shvatiti ćete da ne postoji nikakav način ili metoda kojom biste mogli pokazati da niste mozak u laboratoriju kojeg neki ludi znanstvenik stimulira da bi imao doživljaj realnosti vanjskog svijeta. Također je nemoguće s apsolutnom sigurnošću dokazati opstojnost prošlosti – nemoguće je sa stopostotnom sigurnošću pokazati da svijet nije stvoren prije 5 minuta s prividom starosti, s engramima u našim mozgovima i hranom u našim želudcima. Vjerojatno jedina stvar u koju se može biti apsolutno siguran jeste opstojnost vlastitog uma.

Dobro, izleti u epistemologiju na stranu, još želimo na ovaj argument odgovoriti ovako:

„U redu. Neću biti dogmatičan oko toga je li fetus osoba ili ne. Recimo da ne znamo. Postoje dvije mogućnosti: fetus je osoba ili fetus nije osoba. Jedna od tih mogućnosti je istinita, objektivna činjenica. S obzirom na to, imamo još dvije mogućnosti: ili to znamo ili to ne znamo. Pogledajmo koje rezultate možemo dobiti.“

Ukoliko je fetus osoba i to znamo, onda je abortus hotimično ubojstvo nevine osobe.

Ukoliko je fetus osoba i to ne znamo, onda je abortus ubojstvo iz nehaja. Zamislite ovaj scenariji: vozite se po noći kroz grad i primijetite da se u daljini nešto kreće po cesti. Recimo da je magla, tako da ne možete točno vidjeti što to je. Možda je to samo nakupina lišća koje vjetar nosi preko ceste, ili možda je to nečiji stari kaput, odbačen i nošen vjetrom.
No, možda je pijanac koji puže preko ceste. Ili možda je izgubljeno dijete koje pokušava četveronoške prijeći na drugu stranu.
Ukoliko pregazite to štogod je bilo na cesti i ispadne da to zaista jeste bio pijanac ili dijete, onda ste upravo počinili ubojstvo iz nehaja. Nije moguće tvrditi neznanje – zaista, niste znali da je čovjek na cesti, ali niste ni znali da nije.
Ili zamislite ovaj scenariji: dvojica prijatelja love jelene u šumi, te se razdvoje. Jedan primijeti da se nešto miče u obližnjem grmu. Možda je jelen. No, možda je njegov prijatelj. Treba li pucati? Naravno da ne. Ako puca, i to je njegov prijatelj, upravo je počinio ubojstvo iz nehaja.

Ukoliko fetus nije osoba i to ne znamo, onda je abortus kriminalni nemar. Recimo da u obližnjoj školi ima štakora, i ravnatelj pozove istrebljivače da ispune zgradu otrovom koji će ubiti neugodne stanare. Istrebljivači dolaze pred školu i nisu sigurni ima li još koga unutra ili ne. Možda je škola prazna, no možda još ima učenika unutra. Ukoliko bi zaprašili školu u tom slučaju, bili bi krivi za kriminalni nemar.
Posrećilo im se. Nije nikoga bilo unutra. No, svejedno, nisu provjerili. Jednako je lako moglo biti da je unutra netko ostao i da su sa štakorima ubili i dijete.
Ili prijašnji scenariji s dva prijatelja u lovu – jedan je pucao, iako nije znao što se nalazi u grmu. Posrećilo mu se – bio je jelen, a ne njegov prijatelj. Ali on to nije znao. Slučaj kriminalnog nemara.

Ukoliko fetus nije osoba i to znamo, onda je abortus opravdan i dopušten. Samo ako znaš da ono na cesti nije osoba, možeš se slobodno prevesti preko toga. Samo ako znaš da u grmu nije drugi lovac, možeš pucati. Dakle, ono što opravdava abortus u ovom slučaju nije samo da fetus nije osoba, već i znanje toga – stoga, za ovu tvrdnju je nužno za zagovornika pobačaja prekinuti biti skeptikom. Poziv na neznanje je zapravo argument protiv, a ne za pobačaj.

Ali, budući da zagovornik pobačaja ne može dokazati da fetus nije osoba, abortus je neopravdan zločin – u najboljem slučaju kriminalni nemar, a u najgorem hotimično ubojstvo.

Lakše orijentacije radi, možemo prikazati ovaj argument kao kvadrilemu – četiri moguće opcije s obzirom na dvije varijable: 1) fetus je osoba/nije osoba i 2) to znamo/to ne znamo.


Varijabla Fetus je osoba Fetus nije osoba
To znamo Hotimično ubojstvo Odstranjenje tkiva
To ne znamo Ubojstvo iz nehaja Kriminalni nemar


S ovim grafičkim prikazom (lakim za pamćenje) neopravdanost abortusa iz perspektive skeptika lako je uočljiva.

Stoga, zagovornik života nerođenih vrlo lako na optužbu dogmatičnosti može odgovoriti: „U redu. Ako se možemo dogovoriti biti skeptični, to je najsnažniji mogući argument protiv pobačaja.“

U sljedećem nastavku vidjet ćemo još dva analoška argumenta za abortus, te njihovo demantiranje.

- 23:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.10.2009.

O abortusu - 5. neki protuargumenti dio 3.

U istoj struji prijašnja dva članka, nastavljamo s pregledom argumenata za pobačaj, te otkrivanjem njihovih ključnih pogrešaka.

8. Što ako je žena silovana? Zar biste ju vi prisilili da nosi, rodi i odgaja dijete svoga silovatelja? Kako možete zabraniti pobačaj kada se to tako često događa? Kako možete biti tako okrutni?

Ovo je vjerojatno najčešći prigovor osobi koja pokuša pristupiti pobačaju sa strane zastupanja života nerođenog djeteta. Budući da je to vrlo osjetljivo pitanje, bitno je odmah reći da je silovanje strašan zločin, u kome je žrtva vrlo intimno i duboko povrijeđena, te da je takav čin jedan od vrhunaca nasilja čovjeka nad čovjekom.

Pitanje koje slučaj začeća pod silovanjem podiže je u osnovi: treba li žena imati pravo pobaciti dijete koje nije začeto u slobodnom odnosu muškarca i žene?

Predlažem vam misaoni eksperiment: recimo da žena zaista odluči roditi dijete koje je začeto u tim okolnostima. Nakon sedam godina borbe sa životom i osjećajima, odluči da se jednostavno ne može skrbiti za dijete koje ju podsjeća na tako bolno iskustvo. Ima li u tom slučaju majka pravo ubiti svoje sedmogodišnje dijete?

Ne, naravno da ne. Nitko nema pravo oduzeti drugome život, bez obzira okolnosti u kojima je osoba začeta. Abortus nije rješenje za silovanje. Pobačaj neće ukloniti taj čin nasilja, već će ga produžiti na nerođeno dijete, koje je potpuno nevino od postupaka svoga oca.

Ako je nerođeno dijete zaista ljudska osoba, kako je utvrđeno u prijašnjim člancima serije, onda je abortus jednako nedopušten kao i ubojstvo sedmogodišnjeg djeteta koje je začeto pri silovanju.

Uz to, jednostavno nije istina da je začeće pod silovanjem čest događaj. Znanstvene procjene otkrivaju da se začeće događa u jednom ili dva slučaja silovanja od tisuću , dok manje od 1% od svih žena koje su imale abortus, su pobacile zbog silovanja. Ovakvi slučajevi su jednostavno statistički rijetki.

Naravno, osobi koja je doživjela takvi iskustvo se zasigurno ne čini tako, i važno je pristupiti ovom pitanju sa suosjećanjem za žrtvu i istinskim nastojanjem pomoći toj osobi.

Stoga, koje je rješenje za ovakve slučajeve? Ukoliko se majka ne može nositi s emocionalnom boli odgajanja djeteta (premda mnoge majke, nakon što se odluče roditi to dijete, otkriju neizmjernu ljubav za njega te ga odluče zadržati), onda ga uvijek može dati na posvajanje. Postoje stotine supružnika u Hrvatskoj koji bi s radošću posvojili dijete. Jedina prepreka tome je beskrajna birokracija i zastarjeli zakoni koji reguliraju posvajanje djece. Potrebno je reformirati pravni postupak posvajanja, a ne eliminirati nevinu djecu.

9. Ako biste zabranili legalne pobačaje, onda bi žene samo vršile ilegalne i medicinski opasne pobačaje. Radi očuvanja njihovih života, moramo im omogućiti sigurne medicinske uvjete.

Čini se da ovaj argument slijedi jednaku liniju razmišljanja kao:

Ako biste zabranili legalna naručena ubojstva, onda bi unajmljeni ubojice morali vršiti ileganla i opasna ubojstva. Ovako ih možemo očuvati sigurnim, stoga im moramo omogućiti sigurne uvjete za njihov posao.

Argument pretpostavlja trivijalnost pobačaja, pretpostavlja da je pobačaj moralno dopustiv ili neutralan, ili da nerođeno dijete nema jednaka prava kao rođeno – sve premise koje su pokazane apsurdnima i neispravnima.

Također, nije istina da su legalni pobačaji medicinski sigurni. Neke od mogućih posljedica pobačaja su : oštećenje maternice, ozlijede mjehura, ozlijede crijeva, povećan rizik raka dojke, povećan rizik krvarenja u prva tri mjeseca sljedeće trudnoće, povećan rizik spontanog pobačaja, povećan rizik zdravstvenih komplikacija sljedećih trudnoća, sterilnost i drugi.

Prosjek smrtnosti prilikom legalnih pobačaja u SAD-u iznosi otprilike 10-11 žena godišnje, dok prosjek smrtnosti prilikom ilegalnih pobačaja je otprilike 20-21 žena godišnje. Razlika nije ni približno velika koliku bi ju zagovornik pobačaja želio napuhati. Statistički, s obzirom na broj nerođenih koji se abortiraju na godinu, razlika je zanemariva.

10. Ali svijet je prenapučen! Gdje bismo smjestili sve te dodatne ljude?

Prvo pitanje koje trebamo postaviti jeste: je li nasilna kontrola populacije moralno dopustiva? Zamislite da UN donese deklaraciju kojom proglašava 1/3 afričke populacije, 2/3 populacije Kine i 2/3 populacije Indije suviškom, te ih jednostavno poubija u masovnim valovima nasilja. Ukoliko mislite da je ovo monstruozno, onda argument pada.

Drugo, svijet nije prenapučen, već:

1) Populacija je nerazmjerno raspoređena
2) Bogatstvo u svijetu je nerazmjerno raspoređeno. oko 87% svjetskog bogatstva leži u rukama zapadnih zemalja, uz Japan i Australiju. 13% otpada na ostatak svijeta.

Ukoliko se suočavamo s problemima siromaštva i lokalne prenapučenosti, problem se ne rješava genocidom, već ekonomskim i socio-poltičkim mjerama.

11. Dobro, dobro! Vi mislite da sve znate, u svemu ste dogmatični! Vi mislite da znate kada život počinje, da su svi osobe, sve! Što ako ne znamo? Što ako ne znamo je li fetus osoba ili ne. To nitko ne može sa potpunom sigurnošću znati.

Ovaj prigovor je odličan uvod u sljedeći argument, koga možemo nazvati „skeptični argument protiv pobačaja“, te ćemo ga iznijeti u sljedećem nastavku.
- 14:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.10.2009.

O abortusu - 4. neki protuargumenti dio 2.

Nastavljamo s pregledom prigovora koje podižu zagovornici pobačaja na argumente protiv abortusa iz prošlog članka.

3. Pobačaj je moj izbor i ti nemaš prava miješati se u moje osobne stvari!

Prvo: pobačaj je, dakako, izbor, ali je također i ubojstvo, krađa, palež i svaki drugi zločin. To što je sposobnost biranja nečega prisutna ne znači da su sve opcije koje se mogu izabrati jednako vrijedne ili da su sve dobre. Ako ljudski život počinje sa začećem, kao što je argumentirano u prvom članku, onda je pobačaj izbor jednak izboru nekoga smaknuti.

Drugo: pobačaj nije osobna stvar pojedinca koji ga želi ako ljudski život započinje sa začećem, jer se život tog nerođenog djeteta tiče njega samog, te njegovo pravo na život ne leži u proizvoljnoj odluci roditelja.

Zamislite ovakav scenariji: Očuhu smeta dijete supruge iz prvoga braka, te ga odluči smaknuti. Na glasan i emocionalan prigovor majke da to ne smije činiti, očuh odgovara: „To je moja osobna stvar i nemaš pravo miješati se.“

Prepoznajemo očuhovu parolu kao apsurdnu, jer uzima život druge ljudske osobe – nešto što se itekako tiče same žrtve.

4. Embriji ili fetus ne može biti moralno jednak novorođenom djetetu, jer se razlikuje po veličini, stupnju razvoja, stupnju ovisnosti i okolišu u kojem se nalazi.

Kategorizacija ove izjave otkriva četiri faktora koja zagovornik prava na pobačaj navodi u dokazivanju da dojenče i fetus ili embriji nisu jednaki:

a) Veličina – zašto bi veličina imala ikakvog utjecaja na moralnu vrijednost osobe? Fetus je veći od embrija, novorođenče od fetusa, adolescent od novorođenčeta, a odrasli čovjek od adolescenta. Po logici ovog prigovora, adolescenti također trebamo smatrati moralno inferiornim spram odraslih osoba, koje bi trebale imati kapricioznu vlast nad njihovim životima.
b) Stupanj razvoja – o ovome je pisano u prošlom članku – razvoj ljudske osobe je kontinuiran proces koji traje cijeli života, stoga prigovoriti moralnoj vrijednosti života fetusa na temelju stupnja razvoja za posljedicu otvara prigovore na moralnu vrijednost života dvogodišnjaka, što je naravno apsurdno.
c) Stupanj ovisnosti – često će biti formulirano kao: „Budući da fetus ne može sam opstati, nema prirodno pravo na život“ Ali, svi smo, u određenoj mjeri, ovisni o svom okolišu i drugim ljudima. Zamislite svijet u kome svi poljoprivrednici odluče zaustaviti proizvodnju hrane, s parolom da, budući da smo ovisni o njima za hranu, nemamo prirodno pravo na život. Uz to, novorođenče je također ovisno i biološki, npr. o majčinom mlijeku, nužnu za stvaranje protutijela, bez kojih bi vrlo brzo potpalo bolesti i umrlo. Osim toga, sama izjava je protuintuitivna – ako netko više ovisi o nama, tj. ako je netko nemoćniji sam se obraniti, prirodna ljudska reakcija je zaštitnička, a ne agresorska.
d) Okoliš – ako okoliš definira vrijednost osobe, onda možemo proizvoljno utvrditi da djeca, dok se nalaze u školi, nemaju jednaku vrijednost kao kada su kod kuće, ili da ljudi koji rade u inozemstvu nemaju jednaku vrijednost kao ljudi koji su zaposleni u domovini. Okoliš je vanjski faktor koji nema nikakve poveznice s prirodnom vrijednošću nečijeg života.

5. Svako dijete bi trebalo biti željeno i voljeno.

Ovo zvuči vrlo plemenito i prihvatljivo. Problemi, međutim, nastaju kada se ovo pokuša iskoristit kao argument za abortus. Naime, svakako se slažemo da bi svako dijete trebalo biti željeno i voljeno, ali koje je rješenje za neželjenost? Smaknuće? Ako je tako, onda možemo likvidirati svu djecu smještenu u raznim domovima i prihvatilištima. Jedini slučaj u kome bi se ovaj argument mogao upotrijebiti, a da nema ovakve eugeničke posljedice, jeste kada bi mu se dodala druga premisa – „embriji/fetus nije ljudsko biće/osoba“. Ali vidjeli smo da:

1. Embrij/fetus je ljudsko biće, jer je začeće trenutak početka života
2. Embriji/fetus ima jednako pravo biti nazvano „osobom“ kao i svaki drugi čovjek

6. Ali što ako si roditelji neće moći priuštiti još jedno dijete?

Ako je istina da su financijske poteškoće okolnosti koje čine abortus prihvatljivim, onda također slijedi da roditelji s financijskom poteškoćama mogu ubiti svog petogodišnjeg sina ili dvanaestogodišnju kćerku. Ako nam nečije siromaštvo daje opravdanje za ubojstvo, onda bismo trebali izvršiti genocid nad 2/3 svjetskog stanovništva, koje je prema standardima zapada siromašno. Argument je, kao i prijašnji, valjan jedino uz neizrečenu pretpostavku da nerođeno dijete nije čovjek ili osoba, što je znanstveno, filozofski i praktično neopravdano.

7. Što ako bi dijete bilo deformirano? Što ako bi patilo od Downovog sindroma ili neke slične bolesti?

Ako mentalna ili fizička hendikepiranost opravdava ubojstvo, onda bi smo mogli smaknuti svu rođenu djecu s takvim stanjem ili sve odrasle osobe koje pate od poremećaja kao što je Downov. Ovakva barbarska pomisao bi trebala uznemiriti svakog razumnog čovjeka. Otvoreni naziv za ovakav sustav djelovanja jeste eugeničko pročišćavanje rase. Zvuči poznato? Hitlerovi kampovi smrti su bili poznati po oduzimanju „života nevrijednog življenja“. Opet, argument pretpostavlja netočnu premisu zajedničku prijašnjim.

Nastavak u sljedećem članku.

- 09:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 09.10.2009.

O abortusu - 3. neki protuarguemnti

Budući da smo u prošla dva članka pokrili prvi argument protiv abortusa u tri premise te vidjeli njihovo osnovno opravdanje, moguće je sada dati pregled prigovora koje pobornici pobačaja izlažu, te analizu njihovih protuargumenata.

1. Premda je fetus biološki ljudsko biće, ono nije ljudska osoba. Ne može raditi ništa što ljudske osobe mogu – ne može osjećati, misliti, birati, komunicirati. Stoga, abortus nije ubojstvo ljudske osobe, već odstranjenje ljudskog tkiva.

Skrivena premisa ovoga argumenta je funkcionalizam – teorija etike prema kojoj se nečija vrijednost (ili u ovom slučaju nečija kategorizacija kao osoba) procjenjuje s obzirom na sposobnosti koje posjeduje. Ali to je svakom razumnom biću očito pogrešno.

Zašto?

Jer u razmišljanju razlikujemo što neka osoba je od toga što neka osoba čini. Između „biti osoba“ i „funkcionirati kao osoba“. Kapacitet za specifične ljudske čine – kao razmišljanje, komunikacija, ljubav – znak je ili manifestacija onoga što ta osoba je, ali netko može svejedno biti osoba, a ne činiti ili uopće ne moći činiti takve stvari.

Uzmimo za primjer ljude u komi. Oni ne posjeduju trenutačni kapacitet za razmišljanje ili komunikaciju ili čak osjet, no svejedno su ljudske osobe, a ne „ljudske ne-osobe“. Ako je funkcionalizam istinit, onda slijedi da ljudi u dubokom snu nisu osobe, stoga je dopušteno ubiti ih.

Također, ako procjenjujemo vrijednost osobe s obzirom na njene sposobnosti, zašto onda ne bismo označili ljude s teškim mentalnim oštećenjima kao „ne-osobe“ i jednostavno ih se riješili? Oni ne mogu činiti „specifično ljudske čine“, kao više razmišljanje ili komunikacija. Zašto onda njih ne bismo smjeli smaknuti?

Osim toga, gdje bismo povukli granicu između „osobe“ i „ne-osobe“? Novorođenče je nesposobno za apstraktno mišljenje, smislenu komunikaciju ili bilo kakav čin koji bismo inače pridržali „osobama“. Zašto onda ne bismo imali pravo ubiti novorođenčad jednako kao i nerođenu djecu? Također, pretpubertetsko dijete nema potpuno razvijen prednji moždani režanj, spolni sustav mu je neaktivan i nerazvijen, sposobnost mišljenja je ograničena u usporedbi s odraslom osobom. Zašto onda ono ne bi bio inferiorna osoba naspram odrasle osobe, te ovisilo, uključujući i po pitanju života, o „punim osobama“?

U nedavnoj povijesti, osim u Hitlerovoj Njemačkoj spomenutoj u prošlom članku, je u dva slučaja neka skupina ljudi označena kao „ljudske ne-osobe“: egzodus indijanskih domorodaca za vrijeme kolonizacije Sjeverne Amerike, te period američkog robovlasništva.

Jedini slučaj kada se nekoga pokuša mentalno i lingvistički umanjiti nazivom „ljudske ne-osobe“ jeste kada nekoga želimo povrijediti.

2. Dobro, dobro, shvaćam da funkcionalizam nije generalno prihvatljiv, ali glavna razlika između ljudske osobe i fetusa jeste u tome što osobe imaju mozak. Imaju barem osnovne predispozicije za sve ljudske čine. Ono što se razvija u utrobi žene nije osoba dok nema razvijen mozak.

Pretpostavka ovog odgovora je da je razvoj mozga ključni čimbenik koji određuje je li fetus osoba ili ne. No to je sasvim proizvoljna i znanstveno neopravdana tvrdnja. Zašto baš razvoj mozga? Zašto ne kromosomska potpunost, koja je nužna da bi se mozak uopće razvio? Branitelji prava na pobačaj na to ne mogu odgovoriti, jer znaju da bi izabiranje genetičke cjelovitosti kao prekretnicu značilo da je, od trenutka oplodnje, nerođeno dijete osoba.

Na argument da je mozak nužna pretpostavka svih ljudskih čina, možemo mirno odgovoriti da je pretpostavka mozga genetička cjelovitost subjekta, time potpuno razarajući prigovor.

No, koji je to točan trenutak razvoja mozga, mogli bismo upitati. Rana elektronička aktivnost je zabilježena u vrlo ranim embrionalnim fazama. Osnove živčanog sustava se formiraju između 18. i 20. dana trudnoće – prije nego većina žena otkrije svoju trudnoću. Mozak se zatim ubrzano razvija između 31. i 33. dana, te nastavlja razvoj do rođenja. Koja je točka kada možemo reći: „Sada ima dovoljno razvijen mozak da se može smatrati osobom“?

I opet, što je mozak?

Mozak je organ sastavljen od nakupine tkiva diferenciranih živčanih stanica. Budući da su ljudske stanice totipotentne, tj. da i nakon što su se specijalizirale za određenu svrhu – kao kožno tkivo, moždano tkivo i sl. – sadrže upute za specijalizaciju u bilo koju drugu stanicu – mozak se od drugih organa razlikuje na staničnoj razini jedino po specijalizaciji.

To konkretno znači da zagovornik prava na pobačaj tvrdi da je netko osoba zato što su mu enzimi na određen način usmjerili razvoj stanica.

Ako to nije vrhunac ad hoc apsurda, onda ništa nije.

Nastavak u sljedećem članku.

- 16:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.10.2009.

O abortusu - 2. prvi argument i njegovo opravdanje

U prošlom članku ove serije vidjeli smo da se prvi argument protiv abortusa sastoji od tri premise – tri tvrdnje koje, ukoliko su točne, znače da je abortus namjerno ubojstvo ljudskog bića i ne smije biti legalan.

One su:

1. Život svakog pojedinog člana ljudske ili životinjske vrste započinje s oplodnjom.
2. Svi ljudi imaju pravo na život jer su ljudi. Zato što smo ljudi, a ne biljke ili životinje, imamo određena neotuđiva prava – kao pravo na život.
3. Zakon mora štititi osnovna ljudska prava. Ako to nije uloga zakona, onda zakon nema nikakvu ulogu.

Vidjeli smo da je početak novog ljudskog života pri oplodnji znanstvena činjenica oko koje stručnjaci ne dvoje. Uz posjed svih oznaka života, embriji ima specifičnu i jedinstvenu genetičku strukturu, različitu od majčine, tako da on nije dio njezina tijela, već je zaseban organizam unutar nje.

No, zamislite sljedeći prigovor: „Od karakteristika života koje si nabrojao, embriji ne posjeduje mogućnost reprodukcije!“

Ovo je očajnički potez. Ni novorođenčad ne posjeduju *imanentnu* mogućnost reprodukcije, no njih svejedno smatramo ljudskim bićima ekvivalentnih po vrijednosti odraslom čovjeku. Kada se kaže „mogućnost reprodukcije“, ne misli se na cijeli životni tijek, već mogućnost reprodukcije u određenom periodu. Mogućnost razmnožavanja u potencijalnosti jednaka je i kod novorođenčeta i kod embrija.

No, čak i tvrdnja da embriji ne posjeduje mogućnost reprodukcije u svom trenutačnom stanju nije per se istinita .

Stoga, s prvom premisom utvrđenom, okrećemo se drugoj: svaki čovjek ima pravo na život.

Ovo bi trebalo biti očito i najpomračenijem umu. Od UN-ove deklaracije o ljudskom pravima do ustava svih modernih republika, ova se tvrdnja prihvaća bez imalo rezerve. Svaki čovjek, bez obzira na boju kože, naciju, religiju, sposobnosti, visinu, težinu ili svjetonazor ima pravo na život upravo zato što je ljudsko biće.

Tvrdnja je jednostavna: Ili SVI ljudi imaju pravo na život ili samo NEKI ljudi imaju pravo na život. Ili svi imaju pravo na život ili samo bijelci imaju pravo na život, a ne crnci, ili samo kršćani, a ne Židovi ili samo odrasli, a ne djeca ili samo muškarci, a ne žene.

Povijesno, jedino kada se željelo nauditi nekoj skupini ljudi se prihvaćalo da samo neki imaju pravo na život. Najizrazitiji primjer toga je nacistička Njemačka, gdje su pripadnici „nadrase“ jedini imali pravo na život. Ostali su bili obespravljeni robovi.

Ukoliko bi netko prihvatio ovu očitu moralnu laž, činio bi isto što i robovlasnik, šovinist ili arijevac kao Hitler. No dakako, svi ovi primjeri koje sam nabrojao su očito moralno izopačeni i zli, odurni i evidentno neispravni. Stoga nužno slijedi zaključak da svi ljudi, bez obzira na njihove karakteristike, fizičke ili psihičke, imaju pravo na život.

Treća premisa, „Zakon mora štititi osnovna ljudska prava“, trebala bi biti jednako tako samoevidentna svakom čitatelju. Ako uloga zakona nije očuvanje ljudskog dostojanstva, barem u njegovom osnovnom obliku – kao pravo na život – onda ne znam čemu uopće zakon služi.

Ako za neki čin – kao krađu, robovlasništvo ili ubojstvo - uviđamo da je zao, moralno loš, onda nužno želimo formalizirati zabranu tih čina. Zamislite svijet u kome svi priznaju da je pedofilija oduran i zao moralni čin, no svejedno nije ilegalna. Takav svijet se čini apsurdnim, i s dobrim razlogom – ako želimo zaštititi nešto vrijedno, kao vlasništvo ili život, onda činimo sve što nam je u moći da bismo to napravili, ne kršeći pritom sami moralne principe oko kojih se slažemo, dakako.

Ako ne bismo željeli da nešto kao ubojstvo ili krađa bude ilegalno onda smo ili licemjeri ili zaista ne mislimo da su ubojstvo ili krađa nešto krivo.

Čini se, stoga, da imamo snažan argument protiv abortusa, iskazan kroz tri jednostavne premise. No, prije nego što zaključimo pobjedu nad problemom pobačaja, moramo pogledati koje argumente nude zagovornici istoga, uključujući i njihov odgovor na ove tri tvrdnje.

Nastavak u sljedećem članku.

- 13:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.10.2009.

Abortus - 1. uvod i prvi argument

Majka Terezija jednom je prilikom bila pozvana održati govor na jednom američkom sveučilištu. Prije nego što je stupila na podij, najavljivač je završio predstavljanje s riječima: „Kako zanimljivo: Majka Terezija dolazi iz najsiromašnije zemlje svijeta u najbogatiju zemlju svijeta govoriti o bogatstvu!“, na što je ona odgovorila: „Ne, Indija nije nimalo siromašna zemlja. Krasi ju neizmjerno kulturno bogatstvo. SAD je, mislim, najsiromašnija zemlja na svijetu. Majke tu ubijaju vlastitu djecu. Koje je veće siromaštvo od toga?“

Abortus. Sama riječ izaziva mnoge kontroverze u javnom prostoru kako Hrvatske, tako i svijeta. U ovom nizu članaka o pobačaju nadam se predstaviti dva argumenta protiv abortusa, dati pregled argumenata za abortus te ih konkluzivno pokazati neispravnim, razotkrivajući abortus kao (nimalo ne pretjerujući) najveće zlo današnjeg svijeta.
Vjerojatno sam u prijašnjoj rečenici uvrijedio sve koji se identificiraju kao pobornici izbora žene za pobačaj, te se obraćam, vrlo vjerojatno, publici koja je isključivo protivna abortusu. Čemu, onda, uopće ova serija?

Prije svega, želja mi je ohrabriti svakog čitatelja koji se u raspravi o abortusu zauzima za pravo na život nerođenog djeteta, da je takav stav moguće obraniti poprilično jednostavnom logikom; no i više od toga – da je „pro-life“ stav jedini mogući stav osobi zdravog razuma. Uz to, nužno je intelektualno opremiti čitatelja i osposobiti ga za mijenjanje kulture smrti u kulturu života - naime, ako abortus zaista jeste, kao što ću pokušati pokazati, ubojstvo nerođenog djeteta s jednakim pravima kao i svaka odrasla osoba, onda nema hitnijeg problema od mijenjanja zakonske situacije koja dopušta legalan abortus. Ako je pobačaj zaista ubojstvo, onda mi, kao „pokret otpora“, imamo dužnost, ljudsku i kršćansku, braniti one koji su najugroženiji.

Premda je apel upućen, vjerujem, većinski kršćanskoj publici, argumenti koji će biti predloženi su religiozno neutralni i neovisni o bilo kojoj vjeroispovijesti. To znači da će imati jednaku težinu za ateista, agnostika, kršćanina, muslimana, židova, budista, konfucionista, hinduista ili osobu bilo koje konfesije, dok god prihvaća tri sljedeće premise; prva je znanstvena, druga moralna, a treća legalna:

1. Život svakog pojedinog člana ljudske ili životinjske vrste započinje s oplodnjom.
2. Svi ljudi imaju pravo na život jer su ljudi. Svi ljudi imaju neotuđiva prava, među kojima je i pravo na život, zato što posjeduju ljudsku prirodu.
3. Zakon mora štititi osnovna ljudska prava. Ako je pravo na život ugroženo, zakon ga mora obraniti.

Ukoliko su ove tri premise istinite, nužno slijedi da se abortus mora učiniti nezakonitim. S prvom premisom utvrđujemo da je svako nerođeno dijete živi član ljudske vrste, drugom premisom da svi članovi ljudske vrste imaju pravo na život, a trećom da zakon mora štititi to pravo. Stoga, abortus mora biti ilegalan.

Prva premisa, da život započinje sa začećem, je biološka činjenica koju se ne može zanijekati. Bilo koji medicinski udžbenik će posvjedočiti toliko, kao i ove reference:
„Razvoj čovjeka započinje pri oplodnji, procesu u kojem se muška gameta ili spermiji ujedini sa ženskom gametom ili oocitom da bi formirali jednu stanicu koja se naziva zigota. Ova visoko-specijalizirana, totipotentna stanica označava početak svakog od nas kao jedinstvenog pojedinca“

„Zigota je početak novog ljudskog bića (tj. embrija)“

„Razvoj započinje s oplodnjom, procesom pri kome se muška gamenta, spermiji, i ženska gameta, oocita, ujedinjuju da bi nastala zigota“

„(Zigota), formirana sjedinjenjem oocite i spermija, je početak novog ljudskog bića“

„Ljudski embriji započinje razvoj nakon sjedinjenja muške i ženske gamete za vrijeme oplodnje… Ovaj trenutak u formaciji zigote može se uzeti kao početak ili nulta vremenska točka embriološkog razvoja“

„Biološki govoreći, ljudski razvoj započinje s oplodnjom“

Uz to, znanstveni i medicinski stručnjaci nimalo ne dvoje oko toga kada ljudski život započinje:

„Završetkom oplodnje, postoji jedinstveno genetički ljudsko biće.“

„Netočno je reći da biološki podaci ne mogu biti odlučni… Znanstveno je ispravno reći da pojedinačni ljudski život započinje sa začećem“

„Nakon što je oplodnja završila, novo ljudsko biće počinje postojati. Ovo više nije pitanje ukusa ili mišljenja… ovo je čisti eksperimentalni dokaz. Svaki pojedinac ima vrlo uredan početak, pri začeću.“

Od trenutka oplodnje, embriji posjeduje sve biološke oznake života: homeostaza, organizacija, metabolizam, rast, adapracija preko određenog vremenskog perioda, stimulativnost i konačno, mogućnost reprodukcije.

No, zamislite da vam netko odgovori: „To je moje tijelo i imam pravo činiti s njim što hoću.“ Uistinu, ovo se na prvi pogled čini opravdanim prigovorom – kako netko može nekome zanijekati manipulaciju nekim dijelom tuđeg tjelesnog tkiva? Nitko nikome ne zabranjuje ošišati se, odrezati nokte ili čak izvaditi bubreg, ukoliko to želi. Kako se onda usuđujemo govoriti ženama što smiju i ne smiju raditi sa svojim tijelom?

No, „To je moje tijelo“ fraza je netočna. Od trenutka oplodnje, embriji posjeduje specifičan, jedinstven genetički kod koji se razlikuje od onoga njegove majke. Set kromosoma koji embriji posjeduje je različit od majčinog. Sve tjelesne (somatske) stanice majke posjeduju istu jedinstvenu genetičku garnituru – od moždanih stanica do stanica kože, sve imaju isti osnovni genetički kod. Genetički je kod embrija, od prvog trenutka njegova postojanja, jedinstven i različit od svih majčinih stanica. To znači da je embriji zasebno tijelo unutar majčinog tijela.

Stoga, na to odgovaramo: „Ne, to nije tvoje tijelo. To je tijelo tvoga djeteta.“

Nastavak u sljedećem članku.

- 08:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.07.2009.

Kristovo Uskrsnuće

Image Hosted by ImageShack.us


Znam da je Uskrs prošao davno no ovo je jedan od najsnažnijih argumenata za:
1.Božje postojanje
2.Istinitost kršćanstva

1.Postoji li Bog?

Činjenice:1.Krist je razapet i umro na križu
2.Položen je u grob koji je darovao Josip iz Arimateje
3.Prvog dana u tjednu njegov je grob pronađen prazan.
(za sve stavke postoje biblijski - evanđelja, poslanice - i nebiblijski izvori - talmud, tacit, josef...)

Ovo je pitanje vrlo važno. Toliko toga ovisi o ovome. Krist nije mogao uskrsnuti prirodnim putem. Veoma je bitno da
se ovo shvati. Nema te teorije koja može objasniti sve poslijedice Njegovog uskrsnuća osim one da ga je Bog Otac digao od mrtvih.

Izvori o Isusu

Kao što sam već rekao postoje biblijski i extrabilijski/nebiblijski izvori. Nebibilijski izvori se golom oku čine kredibilnijim od samog Novog zavjeta stoga ćemo ovdje vidjeti zašto bi i sam Novi zavjet - ta zbirka knjiga - imala povijesni kredibilitet kao i bilo koji drugi povijesni izvor.

1. Nedovoljan prolazak vremena da bi legendarni utjecaji izbrisali povijesne činjenice.
Vremenski interval između samih događaja i njihova zabilježavanja u evanđeljima je prekratak da bi dopustio brisanje sjećanja na stvarne događaje.

2. Evanđeoski izvještaji nisu analogni pučkim pričama ili suvremenim „urbanim legendama“.
Priče kao Paul Bunyan ili Pecos Bill ili urbane legende kao što je „nestajući autostoper“ nisu referentne pravim povijesnim osobama i stoga nisu analogne evanđeoskim izvještajima.

3. Židovsko prenošenje svetih tradicija je bilo vrlo razvijeno i cijenjeno.
U kulturi kao što je prvostoljetna Palestina, sposobnost memoriziranja i reproduciranja velikih traktata tradicije je bila
vrlo cijenjena i razvijena vještina. Od najranije dobi, djeca su bila učena u domovima, školama i sinagogama vjernom
pamćenju sakralne tradicije. Isusovi učenici bi pridavali takvu pozornost Isusovom nauku.

4. Postojale su značajne spone koje su sprječavale iskrivljavanje tradicija o Isusu, kao što je prisutnost očevidaca i
apostolski nadzor. Budući da su oni koji su vidjeli i slušali Isusa nastavili živjeti, a uz to su tradicije o Isusu ostale
pod nadzorom apostola, ti faktori bi služili kao prirodni inhibitor pokušaja razvijanja činjenica u smjeru suprotnom
očuvanim tradicijama Isusovih suvremenika.

Ova pop-kultura naučava da je Isus postojao no da se njegovoj stvarnoj povijesnoj osobi dodalo malo više legendarnog karaktera. No ono što se ne shvaća jest činjenica da za toliki legendarni utjecaj nije bilo dovoljno vremena. Biografije o Aleksandru velikom koje su nastajale tek 400g poslije njegove smrti smatramo vjerodostojnima. Prema povjesničaru Sherwinu-Whiteu (specijalist za antiku) kaže da su čak dvije generacije za razvoj i akumulaciju legendarnih utjecaja nedovoljne, dakle povijesna jezgra se ne gubi u tom periodu, a ukoliko bi biblijski izvori bili legendarni stopa bi akumulacije morala biti nevjerojatno(legendarno) visoka. Vrlo rana tradicija Kristove muke sadržana je u Markovom evanđelju koje je nastalo oko 50 godina nakon svih događaja za razliku od ostalih antičkih izvora koji nastaju u razmaku od nekoliko stotina godina od događaja kojeg opisuju. No i ta 'Markova' tradicija nije sastavljena od samoga Marka već ju povjesničari pomiču unatrag, acedetiraju, što ju primiče bliže izvornim događajima. Luka evanđelist se opet ne koristi zajedničkim izvorima kao ostala dva sinopričara Matej i Marko nego sastavlja svoje izvještaje(Evanđelje i Djela apostolska, u evanđelju proslov piše na klasičnom grčkom a onda se prebacuje na 'koine' grčki, što svjedoči o obrazovanosti te o njegovoj samokritičnosti. A vjerodostojnost djela apostolskih je utvrđena i na najmanjoj razini - od titula dužnosnika, do reda plovidbe antičkih brodova itd.) prema izvještajima očevidaca.
Sud Sir William Ramseya, svjetski-renomiranog arheologa, još stoji: „Luka je povjesničar prvoga reda… Ovaj autor
treba biti svrstan među najveće povijesničare.“
Uz to, Habbermas donosi dodatne argumente za generalnu pouzdanost
Novog zavjeta:

1)Novi zavjet ima ogroman fond apografa (prijepisa) – preko 5000 – čija vjernost originalu je utvrđena na 98-99%,
a prijeporni dijelovi su periferni i doktrinalno nebitni. Usporedbe radi, većina klasičnih djela je sačuvana u manje od
20 apografa.
2)Nijedna kanonska knjiga Novoga zavjeta nije izgubljena. Usporedno, 107 od Livijeve 142 povijesne knjige su
izgubljene, te otprilike polovica Tacitovih 30 knjiga Anala je izgubljeno.

Mislim da je to dovoljno o biblijskim izvorima.
Svi se oni slažu u ovom slijedu događaja:

1.Isus je bio ljudska osoba (Pavao, Hebrejima)
2.Isus je bio Židov (Pavao, Hebrejima)
3.Isus je bio pripadnik Judinog plemena (Hebrejima)
4.Isus je bio Davidov potomak (Pavao)
5.Isusova misija se ticala Židova (Pavao)
6.Isus je bio učitelj (Pavao, Jakov)
7.Isus je bio iskušavan (Hebrejima)
8.Isus je molio koristeći riječ Abba (Pavao)
9.Isus je molio za izbavljenje od smrti (Hebrejima)
10.Isus je trpio (Pavao, Hebrejima, Prva Petrova)
11.Isus je tumačio svoju posljednju večeru s referencom na svoj smrt (Pavao)
12.Isusu je bilo suđeno (Pavao)
13.Isus je bio postavljen pred Poncija Pilata (Pavao)
14.Isusov završetak je uključivao neke od Židova (Pavao)
15.Isus je bio razapet (Pavao, Hebrejima, Prva Petrova)
16.Isus je bio pokopan (Pavao)
17.Isus se pojavio svjedocima nakon svoje smrti (Pavao)
18.Učenici su ubrzo nakon toga počeli propovjedati ove događaje i umirati za to. (Djela apostolska)

Što je s ekstrabiblijskim izvorima?
Ekstrabiblijske izvore moguće je grupirati u tri skupine:

a)Sekularni izvori - Kornelije Tacit, Plinije Mlađi, Gaj Svetonije, Talije, Celzo, Lucijan od Samoste, Mara Bar-Serapion.
b)Židovski izvori - Josip Flavije i Babilonski Talmud.
c)Ostali kršćanski izvori - Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Quadratus Atenski, Justin Mučenik i Hegespije.

Sekularni izvori
Tacit (55.-120. god.),
jedan od najvećih rimskih povjesničara, spominje Isusovu smrt pod upravom Poncija Pilata u
Judeji u XV. poglavlju Anala. Iz ovog izvora mogu se izvući sljedeće činjenice:

1.Isus je postojao
2.Isus je osnivač kršćanstva
3.Isus je osuđen na smrt pod Poncijem Pilatom
4.Kršćanstvo je nastalo u Judeji
5.Kršćanstvo se kasnije proširilo i do Rima.

Tacit kao povjesničar piše samosvjesno, razlikujući glasine od potvrđenih svjedočanstava gotovo 70 puta u Analima,
stoga se njegovo referenciranje Isusa kao povijesne činjenice ne može otpisati kao zabilježavanje glasina ili pučkih
priča ili pak legendi, jer je tekst pisan u jednakom tonu kao i izvještaj povijesnih činjenica. Osim toga,
karakteristike Tacitova stila pisanja su prisutne, što uz nazivanje kršćanstva „praznovjerjem“ isključuje mogućnost
kršćanske preinake Tacitova djela. Uz to, zbog njegova statusa kao službenog povjesničara, vjerojatno je referencirao
službene zapise nego li kršćansko svjedočanstvo.

Svetonije (69.-130. god.),
prominentni rimski povjesničar, koji je služio kao sudski službenik pod Hadrianom,
te napisao „Dvanaest rimskih careva“, spominje Isusa kao osnivača kršćanstva u djelu „Život Klaudija“. Titula
koju Svetonije koristi za Isusa je „Chrestus“ što, unatoč nastojanjima skeptika povezati ju sa nekom drugom osobom,
je valjana varijacija na „Christus“, latizirani oblik grčkog naziva za mesiju, kako su kršćani nazivali Isusa.


Talije. Premda su djela ovog pisca sačuvana samo u fragmentima, procjene datiranja njegovih spisa su vrlo rane, oko 50. god., stoga predstavlja važan rani izvor o Isusu. Talije u raspravi s Julijem Afrikanusom opisuje podnevnu tamu, koja je nastala pri Isusovu raspeću, kao pomračinu sunca, na što Afrikanus odgovara da pomračine se ne mogu fizički dogoditi za vrijeme punog mjeseca (doba Pashe).

Plinije Mlađi(63.-113. god.)
u „Pismu caru Trajanu“, opisuje mučenje kršćana, te spominje njihovo štovanje Krista
„… kao da je bog.“ , što implicira njegovo povijesno postojanje.

Celzo.
Žestoki protivnik kršćanstva u drugom stoljeću, Celzo (~178. god.) je vjerojatno najplodniji polemičar protiv
kršćanskih apologeta. Sama količina njegovih spisa pobija ideju kršćanskih umetaka u tekst, kao i njegov izrazito
negativan stav spram kršćana. Pisao je kritički o Isusovim čudesima, o djevičanskom rođenju, o apostolima, o Isusovu božanstvu, o Ivanu Krstitelju, te o Isusovu raspeću. Uz to, postoje snažne indicije da je Celzo za svoje izvore koristio ne kršćanske, već Židovske iskaze, dajući time nezavisnu liniju svjedočanstva o povijesnom Isusu.

Lucijan (120.- ~180.)
je bio grčki retoričar i satiričar, koji je u svojim spisima ironizirao Krista i kršćanska vjerovanja.
Eksplicitno spominje Krista kao osobu štovanja kršćana u djelu „Smrt Perekvirnija“. Lucijan je poznat po svojoj kritici
povjesničara koji pišu nesavjesno, te namjerno izvrću povijesne činjenica, stoga je vjerojatno koristio pouzdane izvore za građu o Isusu.

Mara Bar-Serapion.
U pismu svome sinu (nakon 70. god.), Mara Bar-Serapion implicitno spominje Isusa, govoreći o
„mudrom židovskom kralju“, koga su oni (Židovi) usmrtili. Premda je referenca implicitna, odgovara povijesnim podacima iz drugih izvora o Isusu, te odgovara vremenskoj blizini uništenju Hrama, koga povezuje sa smrću „mudrog kralja“.

Židovski izvori
Josip Flavije
Farizej i povjesničar svećeničkog i aristokratskog podrijetla, Josip Flavije (37.-100. god) spominje u svojim spisima
Isusa na dva mjesta u djelu „Židovske starine“: XVIII, 3,2, te XX, 9,1. Premda podosta kontroverze okružuje prvu referencu, konsenzus učenjaka jeste da je originalni spomen Isusa prisutan u Josipovu djelu, ali da je preko vremena djelom izmijenjen. Ipak, dobar slučaj se može konstruirati za potpunu autentičnost Josipova spomena Isusa: Stilske karakteristike Josipova pisanja su prisutne u odlomku, kao i njegova česta navika umetanja digresija, zatim najraniji prijepis „Židovskih starina“ sadrži odlomak o Isusu, kao i citati kod drugih ranih pisaca. Uz to, grčki i aramejski prijevodi „Židovskih starina“ sadrže dodatne riječi koje umanjuju časni spomen Isusa, kao što je: „Za koga se vjerovalo da je Mesija…“, te „Rečeno je da im se ukazao živ nakon tri dana“, koji mogu biti bliži izvorniku od najranijeg sačuvanog prijepisa iz 10. stoljeća.

Babilnoski Talmud
Zbir židovskih povijesnih zapisa, zakona i rabiničkih učenja, skupljen kroz više stoljeća, Babilonski Talmud, u svojim ranim dijelovima (Tanaitički period – od 70. do 200. godine) sadrži spomen Isusa: „U predvečerje Pashe, Yeshu (Isus) je obješen (razapet)“. Biti obješen je židovski idionim za raspeće. Isti izraz pronalazimo u novozavjetnim spisima: kemamenos i kermasthenton.

Ostali kršćanski izvori
Premda skeptici često odbacuju kršćanske izvore pod tvrdnjom da ne koriste nezavisne ekstrabiblijske izvore, to nije posve točno. Česta ovisnost o novozavjetnim knjigama ranocrkvenih otaca nije prijeporna, no također se mogu razlučiti zasebne tradicije, te izvještaji očevidaca .Klement je bio rimski biskup i četvrti papa, te je umro mučeničkom smrću oko 98. godine. U svojoj poslanici Korinćanima, koja se obično datira 96. god., on piše:

Gospodin Isus Krist za nas je apostole uputio u veselu vijest. Isusa Krista je poslao Bog. Dakle, Krist je od Boga, apostoli od Krista. Jedno se i drugo zbilo dobro raspoređeno po Božjoj volji. Primivši prema tome pouke i u punini osvjedočeni uskrsnućem Gospodina našega Isusa Krista te uvjereni u Božju riječ apostoli su s punom sigurnošću Duha Svetoga krenuli naviještati da će upravo nastupiti Božje kraljevstvo. Propovijedali su po selima i gradovima i njihove prvine, ispitavši ih Duhom, postavljali za biskupe i đakone onih koji će povjerovati. Ali to nije novo jer je pred mnogo vremena pisano biskupima i đakonima. Pismo, naime, negdje ovako kaže: "Postavit ću njihove nadglednike u pravednosti i njihove službenike u vjeri"

Moguća korespondencija sa očevicima:
Njegove ste riječi čuvali sa skrbi u srcima i njegovu su patnje bile pred vašim očima.


Tertulijan i Jeronim bilježe vjerovanje da je Klement osobno zaređen od apostola Petra, što implicira dostupnost ranoj ekstrabiblijskoj građi.

Ignacije Antiohijski
Biskup Antiohije, poginuo mučeničkom smrću u areni 100. godine, Ignacije je u zatočeništvu napisao sedam poslanica. Teoderet piše da je Petar postavio Ignacija biskupom u Antiohiji, što implicira, kao i kod Klementa, osobni odnos sa apostolima, te upoznatost sa ranim ekstrabiblijskim informacijama o Isusu. Slično svjedočanstvo nalazimo i kod Ivana Krizostoma.

Quadratus Atenski
Često smatran prvim apologetom zbog apologije dane caru Hadijanu 126. god., u njegovim spisima nalazimo reference očevidaca Isusovih čudesa , te je također smatran učenikom apostola.

Justin Mučenik
Vjerojatno najpoznatiji ranokršćanski apologet, Justin (~100.-165. god) je bio učeni poganski filozof, prije nego se obratio na kršćanstvo oko 130. godine. Umro je mučeničkom smrću 165. god. Budući da je bio široko obrazovan čovjek, Justin je s mnogo brižljivosti uvažavao i pregledavao dokaze prije nego li je prihvatio kršćanstvo, te piše da je odlučio se obratiti tek nakon dugog istraživanja kršćanske vjere. U svojim spisima, Justin spominje judejske porezne registre, među kojima mogu pronaći dokaze o Isusovom rođenju. Njegova upoznatost sa tradicijama protuargumenata na kršćanske tvrdnje o uskrsnuću svjedoče o njegovom znanju ekstrabiblijskih izvora.
Također spominje „Djela Poncija Pilata“ u prvoj apologiji , govoreći da se u tome spisu može naći svjedočanstvo o istinitosti onoga o čemu govori.

Hegespije (110.-180. god.) se obratio na kršćanstvo sa židovstva nakon dugogodišnjeg ispitivanja evanđeoskih tvrdnji. Umjesto prihvaćanja kršćanstva isključivo po svjedočanstvu drugih, Hegespije je ekstenzivno proputovao kroz Rim i Korint u pokušaju sakupljanja dokaza za tvrdnje kršćana. Hegespije daje važno svjedočanstvo da tradicije koje su predavane nisu razvodnjene, kontaminirane ili izmišljene.
Njegovi spisi sadrže neke od sljedećih ekstrabiblijskih informacija:

- Opis službe i smrti Jakova po rukama farizeja
- Opis službe apostolskih otaca, upoznatih s apostolima
- Dokumentira ispitivanje Isusovih rođaka, te zapis da su živjeli za vrijeme cara Trajana
- Opis i odgovor na cirkulirajuće hereze, što implicira ekstrabiblijske studije

Habermas, u pregledu 45 ekstrabiblijskih izvora, od kojih su 19 rane kredalne vjeroispovijesti, 4 arheološka izvora, 17 nekršćanskih autora, te pet ekstranovozavjetnih kršćanskih pisaca, zaključuje da o Isusu možemo samo na temelju njih znati 129 činjenica. Osim što navedeni izvori daju svjedočanstvo o Isusu iz Nazareta kao povijesnoj osobi koji je živio u Palestini u prvom stoljeću, također potvrđuju izvještaje novozavjetnih dokumenata, dodajući time na kulminirajući slučaj za njihovu vjerodostojnost, bar u osnovnim crtama.

Sada kada smo pregledali povijesne izvore i njihovu vjerodostojnost idemo se prebaciti na moguća objašnjenja tih događaja. Mnogi skeptici to pokušavaju objasniti na ovaj način:

Halucinacija

Neki kažu da su učenici i žene halucinirali no često ne misle na Isusova ukazanja koja su trajala 40 dana i onda je pred mnoštvom uzašao. Zar su halucinacije trajale točno 40 dana? Zar se velikom mnoštvu ljudi pričinilo Isusovo uzašašće? Reći će napadači da su učenici bili šizofreničari te su zbog toga jako povjerovali. Važno je zamjetiti da su se još punih deset dana skrivali u strahu od židova, a onda se dogodilo nešto nevjerojatno pa su svi počeli propovijedati kao ludi da su bili spremni umrijeti za svoju halucinaciju o kojoj su promišljali zadnjih 10 dana. No kako to da su se oni koji nisu halucinirali uopće obratili, a kamo li umrli za ono što su čuli? Stotine kršćana gorjelo je kao ulična rasvjeta u Rimu pribijeni na križeve 30 godina poslije spasenjskog križa. Kako je to moguće ako nije istina? Ako Bog nije uskrisio Isusa onda tko je?

Ukradeno tijelo

Jesu li apostoli ukrali njegovo tijelo?
Važna je činjenica da istočnom svijetu i mentalitetu(posebno židovima) nije bilo poznato uskrsnuće u vječni život prije smaka svijeta. Ovaj je događaj bio nov pojam za njih. Zato su ispočetka i bili u nevjerici(Zašto bi sami sebi lagali i nerekli ženama - ma mi smo mu tijelo uzeli). No da i jesu uzeli njegovo tijelo nigdje ne bi bilo zapisano da je uskrsnuo i njegove bi kosti ostale relikvija štovanja. Ne bi li ih naoružani stražari na grobu spriječili. Ništa od toga danas nemamo, dakle najbolje objašnjenje za Isusovo uskrsnuće jest nadnaravna, tj. Božja intervencija.

Prividna smrt

Je li Isus pao u duboku komu na križu te se onda nakon tri dana probudio u grobu i pobjegao iz njega?
Ova je hipoteza isto malo vjerojatna. Kristova muka nije uključivala samo razapinjanje nego i veliko tjelesno mučenje, dakle bičevanje i udaranje. No i samo razapinjanje je bilo remek djelo mučenja. Prvo je samo probadanje čavlima. Drugo je položaj u kojem se nalazilo njegovo tijelo onemogućivalo mu je da normalno diše zbog pritiska mišića abdomena na pluća te da bi uopće disao morao bi se dignuti, a to bi postigao tako što bi se odgurivao probodenim nogama o čavle. I tako tri sata kako nam priopćuju evanđelja. Kao treći faktor njegove sigurne smrti je proboj njegova pericardiuma - srca. Da je i pao u komu, još bi iskrvario te bi opet bio onako obješen i ne bi mogao disati, stoga ova hipoteza pada u vodu.

Hipoteze legendarnih utjecaja

Krishna

a)Djevičansko rođenje – neistina, osmo dijete plemićke obitelji.
b)Bijeg roditelja u Egipat – neistina, utamničeni od Kamsa.
c)Otac tesar – neistina, otac plemić, majka princeza.
d)Raspeće – neistina, Krishna umire od hica strijele u stopalo.
e)Uskrsnuće – neistina, imanentna revifikacija bez bilo kakvih paralela.
f)Posljednja večera – neistina, nema nikakvog spomena u hinduističkim tekstovima, te nema predznanje o svojoj smrti.

Siddartha Gautama

a)Djevičansko rođenje – neistina, Maya, njegova majka, začela s kraljem.
b)Darovan zlatom, smirnom i tamjanom – neistina, darovan od bogova s četiri simbola budizma, od kojih nijedan nije zlato, smirna ili tamjan.
c)Raspeće – neistina, prelazi u nirvanu kroz meditaciju.

Horus

a)Djevičansko rođenje – neistina, dva različita izvještaja, ni jedan djevičansko rođenje.
b)Raspeće i uskrsnuće – neistina, nema nikakvog spomena raspeća, već je bio raskomadan, te kasnije sastavljen, premda se ne vraća u svijet živih.
c)Dvanaest apostola – neistina, dvanaest simbola horoskopa koji se povezuju s Horusom.
d)Slične titule – neistina, nepostojanje bilo kakvih sličnih titula s onim koje su kršćani pridodavali Isusu.

Zoroaster

a)Djevičansko rođenje – neistina, od dvije verzije, niti jedna ne uključuje djevičansko rođenje.
b)Euharistija – neistina, ne postoji nikakva referenca.
c)Ubijen za grijehe čovječanstva – neistina, ubijen u 77. godini, njegova smrt nije imala nikakvu spasonosnu vrijednost.

Mitra

a)Rođenje u špilji – neistina, doslovno rođen iz kamena.
b)Pohođen od pastira – vrlo labava paralela – njegovom rođenju iz kamena pomaže skupina ljudi, no vjerovanje potječe iz 4. stoljeća poslije Krista.
c)Dvanaest apostola – neistina, kao i sa Horusom, dvanaest znakova horoskopa koji se povezuju s njim.
d)Otkupljenje grijeha – neistina, nepostojanje nikakvog zapisa niti slikovne reference.
e)Posljednja večera – neistina; srednjovjekovni(!) citat koji se pripisuje Zoroasteru.
f)Razapinjanje – neistina, uznesen u raj u kočiji.
g)Slične titule – neistina, nepostojanje bilo kakve reference

Dioniz

a)Djevičansko rođenje – neistina, od dva različita izvještaja, oba uključuju spolno začeće.
b)Euharistija – izrazito nategnut pokušaj paralele – Titani su bili raskomadali Dioniza, te ga proždrijeti, da bi kasnije bio ponovno rođen.
c)Uskrsnuće – neistina, ponovno rođenje.
d)Čudo pretvaranja vode u vino – neistina, ne postoji izvještaj pretvaranja vode u vino.

Činjenice i objašnjenje događaja

1.Isusov časni ukop. Činjenica #1: Nakon raspeća, Josip iz Arimateje je pokopao Isusa u grobnicu. Sekundarni detalji, kao Josipove kršćanske poveznice su ovdje nebitne, jer takvi detalji su neznačajni za povijesnost Isusovog časnog ukopa. Ova činjenica (ukop) je od velike važnosti, jer implicira da je lokacija Isusove grobnice bila poznata u Jeruzalemu. U tom slučaju, vrlo je teško zamisliti učenike kako proklamiraju Isusovo uskrsnuće u Jeruzalemu, ako grobnica nije bila prazna. Kao član židovskog Sinedrija koji je osudio Isusa, vjerojatnost da je Josip iz Arimateje kršćanski izum je niska.

2.Isusova prazna grobnica. Činjenica #2: U nedjelju nakon Isusovog raspeća, skupina žena je pronašla njegovu grobnicu praznom.

3.Posmrtna ukazanja. Činjenica #3: Više puta i pod različitim okolnostima, različite osobe i skupine ljudi iskusile su ukazanja Isusa kao uskrslog od mrtvih.

4.Postanak kršćanske vjere. Činjenica #4: Učenici su iznenadno i iskreno povjerovali da je Isus uskrišen od mrtvih, unatoč svim kontrarnim predispozicijama. S obzirom na Židovsko iščekivanje mesije, važno je razumjeti da je njihov koncept mesije bio politički: Božji izabranik koji će pokoriti Izraelove neprijatelje i obnoviti Davidovo prijestolje. Isusovo smaknuće od rimljana je Židovu iz prvog stoljeća, ako išta, najodlučniji dokaz da on nije bio iščekivani mesija. Propali mesijanski pokreti nisu bili novina u judaizmu, te nakon smrti navodnog mesije, njegovi sljedbenici su imali dvije osnovne alternative: vratiti se kući ili pronaći novog mesiju.
N.T.Wright je izvrsno primjetio da se nikada prije niti poslije Isusa nije dogodilo da je nečiji učitelj umro, uskrsnuo te zatim proglašen i slavljen kao izabrani mesija od svojih slijedbenika, odnosno da je zapravo bio mesija.

Ako je Isus uskrsnuo od mrtvih nije mogao uskrsnuti naravnim putem, nego ga je mogao uskrisiti samo Bog što dokazuje da Bog postoji te je onda kršćanstvo istinito čiji je uskrsli Krist utemeljitelj.(2.)

Popis literature:
Povjesnost hipoteze uskrsnuća Isusa iz Nazareta, Hrvoje Juko Županja, 2009.
- 16:50 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 16.06.2009.

''I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu.''

Što je Crkva uopće?

Katolici vjeruju da je Crkva u dubokom, ontološkom smislu mistično Tijelo Kristovo. Krist joj je glava, a mi(laici i svećenici), Božji narod, smo dionici tog Tijela.''Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. ''(1Kor 10,17). Protestanti često prigovaraju da se mi spašavamo po Crkvi, a ne po Kristu. No to je iz razloga što ne razumiju da je Crkva Tijelo Kristovo:''Savle, Savle zašto me progoniš?''(Dj 9,4). Glava bez tijela pada. Stoga mi smo spašeni uz pomoć Crkve po Kristu. Uz pomoć tijela dolazimo do glave.

Tko je Crkvu osnovao i tko ju vodi?

Osnovao ju je sam Isus Krist koji njome upravlja svojim Svetim Duhom. No dao ju je čovjeku da ju čuva i vodi na zemlji:A ja tebi kažem: ''Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." Dakle On je Petru dao autoritet i vlast kojim se i sadašnji papa vodi. To su riječi samoga Krista. Kao što se svaki kršćanin treba predati u ruke Kristu da ga on vodi kroz život tako i papa treba Kristovu pomoć u vodstvu jer je to Kristova Crkva - sagradit ću Crkvu SVOJU -. Da crkva nije neka bezoblična fikcija nego prava organizacija koja poznaje hijerarhiju u ljubavi govori nam izvještaj iz dijela apostolskih o biranju sedam starješina(đakona) koji bi pomagali u vođenju Crkve.

Ali kako su papa i Crkva nepogrešivi?

Papu vodi Duh Sveti. U uspostavljanju i tumačenju određenih dogmi ne sudjeluje samo on nego kardinali cijeloga svijeta. Da se ne ostavi mjesta bilo kakvoj greški sabori traju po više godina(Tridentski koncil 1545 - 1563). Postoji i biblijski argument:''Tko vas sluša i mene sluša''(Lk 10,16).

A zašto nedjelja i euharistija? Nije li Bog postavio subotu za sveti dan? Nije li to tradicija?

Jeste. Bog je postavio subotu, sedmi dan, za dan odmora, sveti dan. No Bog je počeo stvarati prvi dan, u nedjelju. Isus je uskrsnuo prvi dan, u nedjelju stoga ju je Isusovim uskrsnućem posvetio. Apostoli su se od najranijih dana sastajali prvi dan da bi lomili kruh:''U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći.'' (Dj 20:7). To je apostolska tradicija. Argumente za euharistiju sam dao u prethodnom postu.

Jedna - samo je jedna Crkva koju je osnovao Krist Spasitelj. Svaka druga ''crkva'' (npr. KRISTOVA pentakostna crkva ili bilo koja druga reformirana) je osnovana od strane običnoga čovjeka. Protestantsku crkvu je osnovao Martin Luther. Među njima postoje mnoge podjele te je svaku od njih (bilo kakav ona naziv nosila) osnovao čovjek iz razloga što mu se nešto ne sviđa u nekoj drugoj. Katolički filozof Peter Kreeft (koji je prije bio kalvinist) kaže da nije u Katoličkoj Crkvi prvenstveno zato što mu se sviđa nauk, nego zato što je taj nauk istinit(ali sam siguran da mu se sviđa istinitost toga nauka).

Sveta - sveta je samo ako je u njoj prisutan Isus Krist,a mi znamo i vjerujemo da jeste po svetoj Euharistiji.

Katolička - naziv dolazi iz grčkog jezika katholikos što znači cijel, univerzalan, potpun. Crkva je univerzalna jer u nju može stupiti svatko bez obzira na rasu, nacionalnost te prijašnju religiju. Ona je cijela i potpuna jer sadržava puninu istinitog nauka:''Ovo ti pišem u nadi da ću ubrzo doći k tebi, a okasnim li, da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je CRKVA BOGA ŽIVOGA, STUP I UPORIŠTE ISTINE.'' (1TIm 3,14-15).

Apostolska - zato što je apostolima Crkva povjerena od Krista te jer su oni prenosili Crkvenu, a time i apostolsku tradiciju još prije nego je nastalo bilo koje evanđelje. O postojanju i istinitosti te tradicije svjedoči evanđelist Luka kada piše Teofilu:''Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama - kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi - pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.'' (Lk 1,1-4).

Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Božji Blagoslov.
- 13:44 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 11.04.2009.

Euharistija - posadašnjenje Kristove otkupiteljske žrtve na križu

U euharistiji - blagovanju kruha i vina - taj kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova. Uvijek se radi o tanssupstancijaciji - trans - preko, promjena, supstanca - bit. Kruh i vino mijenjaju svoju bit i Isus Krist je pod tim prilikama stvarno prisutan. U svetoj pričesti primamo živoga Boga. No postoje i euharistijska čuda kod kojih se događa, uz transsupstancijaciju(TS) i transformacija(TF) - potpuna promjena oblika. TS se uvijek događa i Krist se sakriva pod prilikama kruha i vina no može se i dogoditi TF. TS je primarno događanje, a TF se može dogoditi usput, naknadno ako Bog to želi. Dakle, kad se dogodi TS - prilike se ne mijenjaju, one ostaju iste, ali se njihova bit mijenja. Ako se dogodi i TF mijenjaju se prilike, no bit ostaje primarno promjenjena - ne mijenja se dalje, ostaje ista kao i prije - prava Krv i Tijelo Kristova.

Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta." Židovi se nato među sobom prepirahu: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" Reče im stoga Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.
Iv 6, 48-56

Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.
1 Kor 10,16-17

Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: "Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen." Tako i čašu po večeri govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen." Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.
1 Kor 11,23-27

Želim vam sretno i blagoslovljeno Kristovo Uskrsnuće. O nek sretni budu ti dani što su dostojni pogleda Gospodnjega.
- 12:10 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.03.2009.

Moralni argument za postojanje Boga

Ovaj argument je veoma jak jer je blizak čovjeku. Postoje mnogi drugi argumenti koji se bave kozmologijom, vremenom, vječnošću i ostalim apstraktnim i dalekim stvarima. Dvije su pretpostavke iz kojih izlazi zaključak da Bog postoji.
1.Ako Bog ne postoji ne postoje ni objektivne moralne vrijednosti.
2.Objektivne moralne vrijednosti postoje
3(zaključak)Ako je 2. pretpostavka točna Bog postoji

Da bi cijeli argument radio kako treba moramo prvo dokazati da je prva premisa ispravna. Da napomenem. Objektivne moralne vrijednosti ne zavise o našem mišljenju o njima. Npr. ubojstvo je moralno loše bez obzira na to što netko misli o njemu. Dobro.
Ateizam kaže da je čovjek središte moralnih vrijednosti (kao i humanizam). Čovjek sam određuje koje njemu moralne vrijednosti pašu. To je moralni subjektivizam gdje svatko gleda sebi u korist. Neki kažu da postoje vrijednosti koje bi trebale biti u funkciji poboljšanja čovjekova života, okružja itd. No zašto baš čovjeka? Zašto ne mrava ili krave? Ako je čovjek samo malo bolje evolvirana životinja, a znamo da među životinjama nema moralnih vrijednosti, odnosno činovi životinja nemaju moralnu težinu - orao uzima drugom orlu ribu iz kandži no to nije krađa - onda ni među ljudima nema moralnih vrijednosti. Takvo što ne postoji. No opet neki ateisti mjenjaju svoje ''vjerovanje'' govoreći nešto slično gore navedenom:,,Objektivne moralne vrijednosti jednostavno postoje''. Bez obzira postojale one ili ne mene nitko nije obvezao na izvršavanje istih. Bez obzira znao ja ili ne da je krađa loša zašto ne bih ukrao? Koje mi koristi od toga biti dobar? No prema ateizmu dobro i zlo ne postoje jer nema moralnih vrijednosti. No oni će se voditi mnogim velikim umovima 19. i 20. st. koji su bili dobri, služili ljudskoj rasi, a u isto vrijeme bili ateisti. Meni to ništa ne znači jer zašto bih ja služio ljudskoj rasi,a ne mačkama ili psima? Humanisti će reći da su ljudi moralni agenti(oni koji odlučuju ono što je moralno ili ne), a ja ću reći:,, Dobro. Pokušaj živjeti u svijetu u kojem bi moral bio subjektivan rezultat bio-socijalne evolucije. Pokušaj živjeti u svijetu u kojemu bi svatko činio što želi.''. Ako ateist bude ustrajan u svojoj tvrdnji da postoje moralne vrijednosti koje su objektivne nastavite ispitivati:,,Zašto? Kako? Tko ih je ustanovio? Tko me je na njih obvezao?....''. Doista nemoguće je zamisliti objektivne moralne vrijednosti bez Boga. U tome se sa mnom i ostalim kršćanima slažu i Dostojevski i Nietzshce:,,Ako nema Boga sve dolazi u obzir.(Dostojevski)''. A sam nihilizam potvrđuje prvu premisu.
Gotovo svi ljudi će reći da postoje objektivne moralne vrijednosti jer je nemoguće živjeti u svijetu moralnog subjektivizma. No možemo i pogledati ljude koji su na razini kamenog doba. Bušmani i aboridžini žive moralno bolje od bilo kojeg čovjeka na planeti. Postoje i drugi argumenti za objektivne moralne vrijednosti. Zakon. Najstariji zakonik je Hamurabijev zakonik iz 18. st pr. Kr. Bez obzira što na brutalan način kažnjava, on kažnjava ono što nije moralno ispravno. Teško je ostati indiferentan na mučenje, holokaust, silovanje, seksualna, verbalna i zlostavljanja ostalih vrsta. Takav može biti samo poremećeni um koji nije sposoban za racionalno promišljanje. Dakle objektivne moralne vrijednosti postoje.
Iz ovog slijedi da Bog postoji jer objektivne moralne vrijednosti ne mogu postojati u odsutstvu Boga.

Ako svi argumenti za postojanje Boga padnu, to ne mora značiti da ga nema. Nepostojanje dokaza nije dokaz nepostojanja. Ako ne možete dokazati da imam klavir u sobi ne mora značiti da ga nema. Niti jedan ateist neće imati niti jedan argument protiv Boga osim problema zla u svijetu. I taj jedini argument se lako može srušiti samo ako poznate djelić Božje prirode.

Pozdrav i Božji blagoslov. (I pateru Marku Glogoviću.)
- 13:10 - Komentari (35) - Isprintaj - #

petak, 23.01.2009.

Abortus

Što je abortus? Kako na njega gleda Crkva, kršćanski svijet? Da li je abortus loša ili pak dobra solucija?

Abortus je kao što svi znate prekid života jednog djeteta. On može biti izvršen kirurškim putem ili tabletama za ''dan poslije''. Kirurški se obavlja tako da se dijete unutar majčine utrobe jednostavno usmrti, a tableta za dan poslije ili kontracepcijska tableta ubija oplođenu jajnu stanicu koja se izbacuje putem slijedeće mjesečnice. Ima još jedan način, a to je poluporođajni abortus koji se izvršava na način da se dijete napola izvadi iz majke, da mu se stavi neka cijev u glavu, isiše mozak i kasnije majka rodi mrtvo dijete. To je što se tiče definicije.
Na njega Crkva gleda kao na svako drugo ubojstvo. Zašto kao ubojstvo? Da bi se odredilo je li abortus ubojstvo mora se ordediti granica ljudskog života tj. u kojem trenutku ljudski život započinje. Pustimo sada vjeru i naše vjerovanje da u trenutku začeća Bog stvara duhovnu stranu čovjeka. Idemo ovo obraditi sa znanstvene strane jer ne vjeruje svatko u Boga. Da, ljudski život započinje u trenutku začeća, tj. kada je jajna stanica oplođena - kada je postala zigota. Genski sadržaj se ne mijenja. Svaka stanica ima 46 kromosoma, boja kose, očiju, boja glasa, stas, temperament....sve je već određeno u tom trenutku. Neki će reći da je to samo nakupina stanica nesposobna za život. Da jeste, ali što razlikuje tebe, dijete od 3 godine od te nakupine stanica. I ti si isto nakupina stanica koje su se podjelile u tkiva. Već se u prvih tjedan dana razvijaju zametni listići unutar zigote, a to su preteče organa, kože, živčanog sustava. Dakle već u toj najranijoj dobi, u majčinoj utrobi, embrio je čovjek. Nakupina stanica, da, ali malo manja nakupina stanica od nas. Zigotu ne razlikuje ništa od nas osim što je manja. Isti je genetski sadržaj. Sve je isto samo što su kod nas stanice, kao što rekoh, podjeljene u tkiva. A nesposbnost za daljnji, samostalni život? Može li dijete od 4, 5, 10 godina samo živjeti. Ne može jer predpubertetskoj generaciji nije do kraja izgrađen prednji režanj u mozgu pa ne mogu misliti dalje od dva metra u krugu oko sebe, odnosno nisu sposobna da misle na poslijedice svojih djela pa tako nisu sposobni za samostalan život. Pa hajde. Zašto onda i njih ne bismo poubijali? Opet neki kažu da će dijete biti mentalno retardirano ili će imate neki drugi hendikep pa da mu se olakšaju muke. Molim? Zar je to djete što je hendikepirano manje čovjek? Zar ima manju količinu osnovnog ljudskog prava, a to je pravo na život koje je propisano u UN-u? Muke? Kakve muke? Djeca s Downovim sindromom su neke od najdobroćudnijih i najprostodušnijih osoba. Bilo koje hendikepirano dijete neće ni u snu pomisliti da nekome naudi. Kakve to dijete ima onda muke? Ima takve muke da ga druga djeca zadirkivaju, ali i za to ima rješenje jer se takva djeca, ako su u nepovoljnoj okolini, šalju u posebne ustanove. Ako je taj fetus manje vrijedan, a ništa ga ne razlikuje od odrasla čovjeka hajdemo onda poubijati i patuljke i hendikepirane i da ne nabrajam više. Neki se vode time da će djete biti siromašno pa da ga opet riješe muka. Izvini, oprosti, ali pardon. Pogledajmo samo par tisuća kilometara južno u majku čovječanstva, Afriku. Ti su ljudi siromašni. Idemo ih riješiti njihovih muka. No što ako je žena silovana? Nema veze, mislim ima veze, to je strašan zločin, ali zašto bi to jadno dijete moralo plaćati to što je neki čovjek bio potpuni idiot? Dijete se može normalno roditi i ako ga majka ne može ili ne želi uzdržavati postoje ustanove za nezbrinutu djecu. Uvijek postoji rješenje. Postoji jedna jako teška situacija koja izgleda ovako. Majka mora roditi, ali ako rodi ona će umrijeti, no može ju se spasiti, samo ako se dijete ubije. Po definiciji to jeste abortus, no to Crkva naziva moralno neutralnom situacijom. Dakle taj abortus nije grijeh ukoliko se ide u spašavanje tuđeg života. Znači netko je umro da bi drugi živio. Kao Krist na križu. Umro je da bi smo mi živjeli. No abortus je ubojstvo, grijeh, ukoliko ga se izvršava u svrhu toga da bi netko mogao nastaviti lagodno živjeti bez tereta odgoja djeteta itd. Nije grijeh ako se radi u maloprije opisanoj situaciji. Jedan abortus kod nas košta oko 1000kn. Ljudi zarađuju na tome, a ako ubiješ psa dobiješ kaznu od 2000kn. Ako srušiš gnijezdo vrapca dobiješ kaznu od 500kn. Abortus je glavni izvor financija za medicinu u Americi. U hrvatskoj se godišnje izvrši oko 30 000 abortusa. Postavimo si pitanje. Gdje su li samo toliki doktori, znanstvenici, stručnjaci, svećenici, vojnici koji bi u dva dana obranili Vukovar? Njihov je život završen abortusom. Ovakav stav prema abortusu ima Crkva, a nažalost nema svaki kršćanin.
- 11:21 - Komentari (78) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.12.2008.

Božić

Božić u doslovnom prijevodu znači ''mali Bog''. Slavi se 25. prosinca. Zašto baš tada? Na taj se dan slavio rimljanski blagdan ''invictus'' što znači nepobjediv. Neki kažu da je Božić poganski blagdan, no razlog zašto je na taj dan stavljen Božić je taj da se izbaci ovaj invictus, a ne da se preko Božića spomenuti slavi. Ne zna se zapravo kada se Isus rodio. Neki ga stavljaju u svibanj, travanj, ožujak, sječanj pa i u prosinac. No u zimu se to nije moglo dogoditi. Da u zimu (tamo je to kišna sezona) tisuće ljudi hrli u jedan grad, da pastiri čuvaju ovce po kiši itd. Dakle nema pouzdanog izvora o datumu Kristova rođenja pa je i zato stavljen preko poganskog blagdana. No nije bitno kada se rodio, nego je bitno to što se rodio uopće.
Što slavimo na Božić?
Na Božić slavimo rođenje Krista našega Gospodina koji se utjelovio po Duhu Svetome. Njega je rodila blažena Marija vazda djevica. Na Božić ne slavimo nekog debelog djeda s dugačkom bradom koji leti u saonicama, uvlači se kroz dimnjak i ostavlja djeci darove i za kojeg tvrde da je sveti Nikola - santa Niklaus-MIklaus-Klaus. Nikola je bio grčki biskup, koji je pomagao siromašne-ništa neobično za jednog kršćanina. Žalosno je da tri četvrtine njemačke djece mlađe od sedam godina ne zna da se na taj dan slavi rođenje Isusa Krista. Oni zanju samo za djeda mraza. Sv. Nikola nema veze sa onim Finskim djedom Mrazom, Božićnjakom ili kako već. Njega djeca svijeta naprosto obožavaju i on je pretrpan pismima. Pogledajmo to ovako. Santa(sveti) Miklaus - Santa Klaus je čovjek koji živi u finskoj i djeli djeci darove. Je li moguće da je on svet? No čekajte. Ja sam načuo da on živi na sjevernom polu. Dakle svi znamo da je djed mraz jedan mit. Nema veze što je tamo neki čovjek koji se izdaje kao djed mraz. Cijela ta priča oko djeda mraza je izmišljena od strane komunista da se pokrije vrijeme Božića nečim, jer je kakon znamo, komunizam izbacio Crkvu. On je u to vrijeme darivao djecu jer je u narodu još ostalo da su anđeli darivali djecu blagoslovom i ostalim blagodatima, pa su to morali nečime zamjeniti. Neki dan je bio film isto s tematikom djeda mraza i dovelo se u pitanje dali će taj djed mraz više obavljati tu svoju funkciju i izrečena je jedna jako značajna i za nas tužna misao:,,Ako nema djeda mraza nema ni Božića.'' Dakle bit Božića, a time i Božić sam nema veze s djedom mrazom nego sa Isusom Kristom, njegovim rođenjem.
Što je dar nama?
Dar je sam po sebi rođenje našega Gospodina, jer da se nije rodio ne bi mogao umrijeti za naše grijehe i uskrsnuti nakon tri dana. Dar je vrijeme milosrđa Gospodnjeg.

Evo jedna stranica o Božiću.

Neka vas blagoslovi mali Isus. I sretan vam Božić !!!
- 17:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.11.2008.

Zašto postoji Bog? Zašto je takav kakav je? Filozofsko razmatranje o Bogu.

Napomena: Ovaj post treba čitati polako i to bez preskakanja redova jer je inače gubljenje zagarantirano.

U jednom sam postu naveo i objasnio jedan od dokaza da postoji Bog. Neki su u komentarima kao najbolje dokaze navodili čuda no mislim da i onaj koji i vidi čudo može to pripisati nekoj životnoj energiji. Pa i sami znamo da postoje mnogi bioenergetičari, iscjelitelji i drugi ljudi koji se bave ezoteričnom praksom. Objasnio sam da Bog postoji, no evo sad ću reći zašto On postoji i zašto postoji takav kakav jest, u obliku Presvetoga Trojstva. Bića i stvari postoje iz dva razloga, a to su: iz nužnosti prirode njihova postojanja, a drugi je taj da ih je netko stvorio. Stvari mogu postojati iz oba razloga, ali moraju postojati iz jednog od njih. Za primjer ćemo uzeti olovku. Ona postoji zato što ju je netko stvorio, ali i postoji i zbog nužnosti prirode svog postojanja, a to je da se njome piše. Boga nitko nije stvorio, no on mora postojati zato što mora postojati netko tko će stvoriti sve i tko će sve uzdržavati jer nešto ne može nastati iz ničega. Dakle Bog postoji iz tog razloga. No zašto je On u obliku Trojstva? Neki se spore oko toga je li on uopće kao Trojstvo i oko toga je li on uopće biće. Bog je biće koje je svjesno samo sebe jer da nije biće nego da je neka energija koja sve prožima(kako govori New Age) on onda nije inteligentan(ne kao pametan/glup nego kao svjestan samoga sebe) i kao takav ne zna što radi, štoviše ne može ništa raditi, a time ni stvoriti svemir nego samo obitava sam samcat, premda mu to ne smeta jer ni ne zna(nije samosvjestan). E sad. Zašto je u obliku Trojstva? Ako je Bog ljubav, a svi kažu da je, I protestanti i pravoslavci i katolici i muslimani i židovi, pa čak i naučitelji New Agea(oni ga(ljubav) predstavljaju kao energiju, bitak) i mora biti ljubav jer ako je nešto drugo onda bi ono što je stvorio kad tad uništio ili uopće ne bi ni stvorio ništa. Ako je Bog ljubav, onda to mora biti ovako: Ljubav je nešto što se sastoji od apsolutnog davanja i apsolutnog primanja. Da bi se takvo nešto moglo ostvariti(davanje apsolutne ljubavi, apsolutno davanje, Bog je ljubav, dakle apsolutno sebe, cijelog sebe daje) mora postojati netko iste božanske biti, naravi, da bi Ga(ljubav) mogao apsolutno primiti. Taj netko je Isus Krist(On je vječan kao i Svemogući Otac, razlikujemo postojanje i utjelovljenje(zbilo se prije oko 2000 g.)) i on isto tako apsolutnog sebe daje Ocu. Ako oni same sebe apsolutne, tj. cijele daju onda to nešto apsolutno mora biti jednako njima, i to nešto je netko, a taj netko je Duh Sveti. I eto vam Sveto Trojstvo. U školi su nas učili, dok smo bili mali, da Otac i Sin ''rađaju'' Duha Svetoga i to je u biti tako samo što je to pojednostavljeno. Taj proces davanja i primanja nije započeo tada i tamo jer da je započeo to bi Duhu Svetome otklonilo svojstvo vječnosti, i time bi on izgubio svoju božansku bit. Jer ako je nešto vječno ne smije imati ni početak ni kraj jer bi ga to ograničilo, a Bog je po svojoj biti vječan, dakle nema ni početka ni kraja, ali ipak jest i postoji. Svo troje imaju jednaku bit. Svaki je od njih po biti i naravi Bog no to ne znači da ima tri boga nego su to tri božanske osobe jednake po biti i naravi. Ako su jednaki po naravi, a narav im je božanska onda je svaki od njih po naravi Bog i svaki je od njih Bog no, kao što rekoh i opet kažem, to nisu tri boga nego tri božanske osobe iste naravi, biti koje u svojoj mnoštvenosti zajedno sačinjavaju jednog Boga. Tu će istovremenu jedinstvenost i mnoštvenost biti lakše za razumjeti na primjeru čovjeka. Ja sam čovjek. Isto tako je neka tamo cura čovjek. Čovjek je i muško i žensko, to je ta mnoštvenost i oni su po biti jednaki, oboje su po biti čovjek, ali isto tako oboje zajedno sačinjavaju jedno,a to je čovjek. Kao što su sve tri božanske osobe po naravi jednake, dakle Bog, i sve tri zajedno začinjavaju jedno, a to je Bog. Jedinstvenost čovjeka, a pritom mislim na muško i žensko, se na najbolji način očituje kroz spolni odnos u kojem on i ona postaju u potpunosti jedno, apsolutno daju sebe jedno drugome. U spolnom odnosu čovjek u svojoj mnoštvenosti oponaša i samo oponaša Boga i Njegovu jednistvenost i kao takav, jedan, uz pomoć Boga stvara život. Nadam se da ćete nakon što ste pročitali ovaj post lakše shvatiti jedinstvenost i mnoštvenost Boga, razlog njegova postojanja, bit njegova postojanja i njega samoga

Pozdrav i Božji blagoslov (ide triput...hehe=))

- 20:22 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 20.08.2008.

Reinkarnacija ili uskrsnuće?

Ovo pitanje muči mnoge ljude pa čak i same katolike. U vrijeme Uskrsa održavala se anketa u sklopu jedne emisje duhovnog sadržaja. Novinarka je upitala slučajog prolaznika je li on katolik što joj je ovaj i potvrdio. Nakon što ga je upitala vjeruje li u reinkarnaciju ovaj opet potvrdi. Do čega nas to dovodi? Naime, mislim da su za ovo u velikom postotku odgovorni mediji koje kontrolira Amerika svojom nabujalom filmskom industrijom. Mi iz Međuzemlja jednostavno ne bismo prihvatili nešto sa Istoka. One silne bogove i demone. Pa razmislimo: ''Jesu li oni normalni?''. Svatko je od nas bog, jer nas bog prožima, a tomu je opet razlog to što bog nije svjesno biće, osoba nego samo neki bitak i energija. Pa ljudi moji što je to? No Zapad je sklon Istoku pa će svašta pokupiti od njega. I kad nam sve to zapakuju u ukrasni papir mi s radošću otvaramo te ''darove'' ne znajući da se radi o Pandorinoj kutiji ili košari s otrovnim zmijama. Istočno poimanje reinkarnacije je zapravo kazna. Svaki novi život je kazna i patnja. Što bolje živiš to ćeš se bolje riješiti tog jednog kruga i stopit ćeš se s bogom (kojega sam malo prije objasnio). No to je Zapad malo podrezao, svezao, nešto otkinio, nešto pak dodao i eto ti darak u šarenom ukrasnom papiru. Zapadno poimanje reinkarnacije je sasvim materijalistički orijentirano. Kakav god ti život bio ti ćeš se opet, nakon smrti, vratiti u oblik čovjeka i iznova zaživjeti. To je potaknuto željom za proživljavanjem ovozemaljskih užitaka i takva je materijalna duhovnost toliko sebična da je to čisto zlo. Potaknuto požudom, željom za novcem, slavom, bludom i ostalim gadostima to je košara koja u sebi nosi cijelo jedno leglo zmija. Zašto uskrsnuti u vječni život u društvu samoga Boga koji je čista dobrota i ljubav, koji je i sam ljubav kada se mogu reinkarnirati i nauživati se ''života''? Reinkarnacija opet sama po sebi ne drži vodu. Mnogi duhovnici kažu da nas hipnozom mogu odvesti u prošle živote. Ako reinkarnacija nije ograničena prostorom ni vremenom, ako se možeš roditi u obliku biljke ili životinje, zašto jednostavno ne pogledaju u budućnost i ne kažu nam da smo bili neki mačak ili miš. Zato što je to ona malo promjenjena verzija. A ni ona prvotna isto ne drži vodu. zašto se ničega ne sjećamo. Zašto smo rođeni kao kršćani, muslimani i ne znam ti ja tko? Kako to da broj stanovnika raste? Zar se ne oslobađaju svi tog kruga? Svatko odabire u što će vjerovati jer nas samo naša volja sputava. Ja odabirem vjerovati i živjeti za uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.
Pozdrav i Božji Blagoslov.
- 17:18 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Velika isprika (malo jača)

Najdublje se ispričavam svim posjetiteljima ovog bloga što nisam pisao postove. Naime radi se o tome da nisam imao internet od sredine svibnja. Evo sad sam dobio net pa ću se truditi neostaviti vas predugo bez friškog posta.
Pozdrav i Božji Blagoslov.
- 13:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 23.05.2008.

Najsigurniji temelj za našu vjeru u Boga

Mnogi ne vjeruju da ima Boga i da je On stvorio sve i da je sve po Njemu postalo. Činjenica je da je sve što ima granice netko morao stvoriti. List papira koji je širok 11cm nije toliko širok ''sam od sebe'' nego zato što ga je netko tako izrezeo, izradio..... Cjela materija ima granice. Materija je sastavljena od djelova koji imaju granice pa tako i ona sama granice. Znanstvenici kažu da je svemir beskonačan, no ta je tvrdnja kao utjeha da se ne pitamo koliki je zapravo i ima li ičega iza njegove granice. Masa jednog elektrona je 1839 puta manja od mase jednog protona. No zašto nije 2894 ili 1746 puta manja ili veća? Zato što to nije ''samo od sebe'' nego je to netko morao stvoriti i odrediti. I svi prirodni zakoni imaju granice. Uzmimo npr. trenje. Trenje je sila koju mi u svakodnevnom životu koristimo, a da ni ne razmišljamo o njoj. Kad snijeg zapada, a cesta zaledi, prolaze kamioni i rasipaju kamenčiće da bi povećali trenje da se auti ne kližu. Kad nam lanac na biciklu malo zahrđa uzmemo ulja ili WD-40, pošpricamo i eto ga, trenje je manje. No nema tih uvjeta da bi se stvorio sustav bez djelovanja sile trenja. Takav je sustav idealan za dokazivanje nekih fizikalnih zakona (koji opet imaju granice), no njega je nemoguće stvoriti jer trenje ima granicu. Zrak stvara trenje, ali da je sve u vakuumu opet bi tvari jedna od drugu trljale i tarale. Svijetlost putuje brzinom od 300000m/s. No ona ne putuje ni brže niti sporije jer je upravo ta brzina njena granica i nju je netko morao postaviti. Granice je morao postaviti netko sasvim bezgraničan i beskončan, jer da nije i on bi morao biti stvoren. Taj netko nema ni početka niti kraja, no to je našem umu neshvatljivo jer je i on sam ograničen. Taj netko nije materijalan jer da je materjalan i sam bi imao granice. Taj netko je svim bićima, tvarima i stvarima dao oblik, a time i granicu. Taj netko je savršeno duhovan i beskonačno mudar. Taj netko je Bog. No zamislite da nije Njega. Sve je nastalo slučajno. Svi fizikalni zakoni, svi bi se oni mogli svako malo mjenjati. Stolica na kojoj sjedite dok čitate ovaj post bi se svakog trenutka mogla raspasti, slučajno. Slučajno bi sve moglo nestati, ali bi ste vi slučajno bili svijesni tog ništavila. Sve bi nastajalo i nestajalo slučajno. No to nije tako. Sve ima svoj razlog. Razlog zašto smo stvoreni i zašto još uvjiek postojimo zato što nas Bog bezgranično, beskonačno i savršeno ljubi. Dakle, Bog je stvorio sve i sve je po njemu postalo i Njega zbog toga slavimo.
Slavimo Gospodina jer je dobar i jer je vječna ljubav njegova!

Pozdrav i Božji Blagoslov.

- 20:18 - Komentari (43) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.04.2008.

SHKM u Varaždinu 26. i 27. travanj 2008

Susret hrvatske katoličke mladeži subota i nedjelja 26. i 27. travnja 2008 u Varaždinu je bio događaj koji nam se urezao u pamćenje, u dobrom smislu. Krenuli smo u subotu u 7 sati ujutrom, a stigli smo na parkiralište negdje oko podneva. Do stadiona smo stigli oko 13, a na tribine su nas pustili u 14 sati. Kao što sam rekao bili smo na tribinama. Program je započeo u 15 sati svjedočanstvima i pjevanjem nekih slavnih osoba. Mnoge je ugodno iznenadio Marko Perković Thompson. Misno veleslavlje koje je predvodio nadbiskup Zagrebačke nadbiskupije kardinal Josip Bozanić započelo je u 17 i 30. Poslije toga smo otišli u obližnje selo gdje su nas ugostili mještani. Sutradan je bilo predstavljanje župa u župnoj crkvi župe Maruševec. Poslije Mise bio je ručak. Krenuli smo oko 14 sati i stigli u Ludbreg-centar svijeta gdje smo se zadržali nekih sat vremena. Ponovo smo sjeli u bus i krenuli put Županje. Pred župu smo stigli pred kraj Mise. Stvarno je bilo pravo.
Pozdrav i Božji Blagoslov.
- 17:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 26.03.2008.

Koncept o grijehu

Koncept o grijehu ne samo kod mladih, nego i kod starijih slabi, no zadržat ćemo se kod omladine. Koliko je njihov riječnik ''bogat'' može se doznati samo slušajući ih, a to nije ni malo ugodno za uši. Jedna kraća rečenica je sastavljena u prosjeku od 2-3 psovke, ali ima i slučajeva gdje su umjesto ovih psovki bogopsovke. Mnogo je postova o ovoj temi, ali moram i ja isto tako izreći što mislim o ovom problemu kod mladih. Riječ ''bogat'' može se objasniti na dva načina. Prvi je ironičan način koji pokazuje kako je njihov riječnik bogat psovkama. Drugi je naime način spominjanje Boga na pogrešan način(Bog-bogat). Koncept o grijehu je zapravo svijest i znanje što je, a što nije grijeh, a ta je svijest o grijehu jako, jako oslabila. Ne samo što se tiče psovanja nego i bludnosti, ali malo kasnije o tome. Naime jedna je krizmenica kao poruku kraj svog kontakta na MSN-u napisala nešto ovako: -jooooj..(psovka).jos jedan dan trpit..a onda odmor..fala Isusu!- Jednu svoju prijateljicu sam upitao vidi li što u toj rečenici da ne pripada, da se ne uklapa. Samo mi je pisala upitnike. Toliko nam je opao taj koncept da počinjemo zaboravljati da psovka i Isus, Bog, Duh Sveti, Sveto Trojstvo, ne idu u istoj rečenici s psovkom makar bili jedno na početku, a drugo na kraju rečenice, a još manje skupa. Danas zapravo postoji samo jedna vrsta psovki, a to je bogopsovka. A što se tiče bludnosti, najaktualnija je masturbacija o kojoj se raspravlja i među omladinom i na vjeronauku što je dobro jer se mlade treba upoznati s ovim grijehom. Imam jednu knjigu, nešto poput vodiča kroz pubertet koja kaže da nigdje u Bibliji ne piše da je samozadovoljavanje grijeh, a šesta Božja zapovijed jasno kaže: -Ne sagriješi bludno!- A ako pomislimo na te mnoge spermije koji su mogli postati djeca to je jednim djelom ubojstvo no ne u tolikoj mjeri kao kontracepcijska sredstva i abortus. Bludno je imati spolni odnos prije braka, a bludnost je jedan od sedam glavnih grijeha. Ista ona prijateljica me upitala zašto je bludno i grijeh imati spolni odnos prije braka. To je taj naš koncept. Grijeh je zato što je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku i prilku kao muško i žensko, znači Bog nije spolno ograničen, ali mi jesmo i u tom svetom činu stvaranju života mi postajemo jedno. Bog brak proglašava svetim i svaki spolni odnos, odnos ljubavi je svet ako se stvara život iz ljubavi prema njemu. Ali kontracepcijska sredstva su protiv toga, ona služe samo za užitak. Bog je stvorio taj užitak čovjeku da ga privuče na stvaranje života u svetoj instituciji braku, a ne za udovoljavanje tjelesne požude i iskrivljivanje spolnog odnosa. Ovo drugo je upravo ono što sotona želi. Vidite. U noćnim klubovima se dešavaju svakakve stvari, mnoge djevojke ostaju trudne, zbog neumjerenosti u piću i zbog bludnosti. I onda kad nisu u braku kupuju kontracepcijske pilule ili ako je kasno odlučuju se za abortus. Sva ova pravila su nam ''nametnuta'' zbog našeg dobra. Teoretski, da nije pila, da je znala da je bludnost grijeh i smirila svoje požude isto kao onaj muškarac do braka ne bi se ništa dogodilo. Ništa manje krivi tu nisu ni muškarci. Oni u najvećem slučaju i iniciraju takve događaje. I prezervativi su kontracepcijsko sredstvo i kao takvi za korištenje su ne prihvatljivi Katoličkoj crkvi. Razmislite malo.

Duše Sveti po sakramentu svete Krizme siđi na mlade krizmenike i otvori im oči.
Dragi Isuse okupaj njihove grijehe u Svojoj presvetoj krvi.

Pozdrav i Božji Blagoslov.
- 10:43 - Komentari (37) - Isprintaj - #

subota, 22.03.2008.

Svijetlo Kristovo!!!

Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela,
nek uskliknu službenici Božji,
iz pobjede tolikog Kralja
neka jekne trublja spasenja!
Nek se raduje i zemlja
tolikim obasjana blijeskom
i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja
neka osjeti da je nestalo
po čitavome svijetu mraka.
Nek se veseli i majka Crkva,
sjajna s tolikoga svjetla
i od gromkog klicanja naroda
nek ova odjekne dvorana.
I vas molim zato, braćo i sestre,
okupljene oko divnoga ovog svijetla,
sa mnom zajedno zazovite
milosrđe svemogućeg Boga.
On me bez mojih zasluga,
ubrojio među svoje levite,
nek mi da svoga svijetla,
da otpjevam hvalospijev ovoj svijeći.
Uistinu je dostojno i pravedno
nevidljivoga Boga Oca svemogućega
i Sina njegova jedinorođenoga,
Gospodina našega Isusa Krista
svim zanosom srca i duše
iz svega glasa veličati.
On je za nas vječnome Ocu
Adamov dug platio
i zadužnicu naših grijeha
dokinuo svojom krvlju.
Ovo su naime vazmeni blagdani
kada se onaj pravi Jaganjac kolje,
čijom se krvlju posvjećuju pragovi vjernika.
Ovo je noć kad si nekoć naše oce,
sinove Izraelove, izveo iz Egipta
i kroz more crveno po suhu proveo.
Ovo je dakle noć
kad je svijetlo ognjenoga stupa
raspršilo tamu grijeha.
Ova noć i danas Kristove vjerne
po svem svijetu oslobađa
od bijede grijeha i opačina svijeta,
vraća milosti i pridružuje svetima.
Ovo je noć kad je
Krist raskinuo okove smrti
i kao pobjednik od mrtvih ustao.
Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje,
da nismo dobili otkupljenja.
O, divne li pažnje Božje
prema nama.
O, neshvatljive li ljubavi Očeve:
da roba otkupiš, Sina si predao.
O, zaista potrebna Adamova grijeha,
što ga Kristova smrt uništi.
O, sretne li krivice, koja je zavrijedila
takvog i tolikog Otkupitelja.
O, zaista blžene noći,
koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas,
kad je Krist od mrtvih ustao.
Ovo je noć o kojoj je pisano:
i noć će sjati kao dan,
i noć mi je svjetlo u radosti mojoj.
Ova uskrsna sveta noć
ništi grijeha, pere krivice
i nevinost vraća palima,
a radost tužnima.
Dokida mržnju, uspostavlja slogu
i savladava nasilje.
I zato u milosnoj ovoj noći primi,
sveti Oče našu večernju žrtvu hvale:
od pčelinjeg rada noćas ti Crkva,
po rukama službenika,
kao blagdanski poklon prinosi ovu svijeću.
Mi znamo što ona govori,
dok Bogu na čast gori i svijetli.
Njezin je plamen podijeljen drugima,
ali ga ustopljeno svijetlo nije umanjilo,
jer hrani ga mirisavi vosak
što ga skupljaju marljive pčelice.
O, zaista blažena noć
u kojoj se nebesko sa zemaljskim,
božansko s ljudskim povezuje.
Molimo te, dakle, Gospodine, da ova svijeća,
posvećena na čast tvoga imena,
neoslabljena ostane,
da razgoni tamu ove noći.
I primljena na ugodan miris,
svijetlilima nebeskim neka se pridruži.
Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica.
Danica koja ne zna zalaza,
a to je Krist Uskrsnuli,
povratnik od mrtvih,
koji svijetli svakom čovijeku
te živi i kraljuje u sve vjeke vjekova

Amen.


Neka svjetlo Kristova uskrsnuća svijetli i u vašem životu.
- 22:03 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 12.03.2008.

Korizma i Uskrs

Korizma je kao što svi znamo vrijeme odricanja. Mnogi se odriču konzumacije duhanskih i alkoholnih proizvoda ili barem smanjuju učestalost konzumacije. Neki pokušavaju živjeti sa što manjim udjelom grijeha i želja. No poražavajuće je što se današnja mladež najviše odriče slatkog. Zašto baš slatkog? Zašto ne kiselog? Haha...ovo je trebala biti šala....no dobro. Ali stvarno. Zašto se odricati slatkog, kiselog, slanog? Da postoji dan u korizmi kad bi se trebalo postiti kao što je petak, ali odricati se neke hrane i dalje živjeti u grijehu. Zar to ima svrhe? Zar bi Isus htio da mi ''patimo za Njega'', a da Ga još uvijek psujemo? Nije to slučaj kod mladih, nego kod mnogih starijih ljudi. Tako da se zna da je cilj u korizmi živjeti skrušeno, pokornički i sa što manje grijeha.
Uskrs je dan na koji se prisjećamo Kristovog slavnog uskrsnuća. On nije uskrsnio kao Lazar nego je uskrsnio na vječni život. To valjda svi znate. No želim da nam u sovjim komentarima kažete kakve veze zečevi imaju sa Uskrsom? Bojanje jaja, mali pilići na čestitkama itd. su prisutni na ovim prostorima od davnina i simboliziraju novi život, baš onakav kakav je Krist dobio kad je uskrsnio i baš onakav kakav ćemo mi imati kad uskrnemo za vječni život kad Krist drugi puta dođe. Ali neka mi netko objasni vezu - Uskrs-zec, jaje(pile)-zec. Znam da su nam mame i tate govorili da će nam uskrsni zeko donjeti darove, ali ako netko zna vezu između Uskrsa i zeca neka nam u komentarima kaže.
Pozdrav i Božji Blagoslov.
- 17:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Veliki Tjedan

Veliki Tjedan zove se tako, jer nam se u njemu objavila najveća Božja dobrota. Duga borba je dovršena, smrt je nadvladana. Prokletstvo i besmisao su prošlost. Novi mir je sklopljen između neba i zemlje. Mir koji nam je osigurao Knez mira svojim potpunim predanjem u Očevu volju. Svojom mukom i smrću na križu uzevši sve naše grijehe, bolesti i patnje na sebe iz ljubavi za čovjeka i čitav svijet. Kršćani bi trebali još snažnije u ovom tjednu posvetiti se razmišljanju o muci i smrti Isusovoj te smislu patnje i križa. Razmišljali smo o tome u Korizmenom tjedanu i u pobožnosti Križnoga puta.

U ovom Velikom tjednu hodajući dan po dan trebali bismo proći jedan snažniji hod križnoga puta, sjedinjujući se s križnim putem i mukom Isusa Krista. Samo naizgled ovo je tjedan tuge i žalosti, potpunog poraza. Međutim, kada taj tjedan promatramo iznutra mi zapravo koračamo prema pobjedi. Ljubav raspeta na križu nikada se više neće moći ugasiti. Ona nam se daje i svijetli zauvijek za čitavo čovječanstvo
CVJETNICA

Osam dana prije Uskrsa je Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje. Njom započinje Veliki ili Sveti tjedan, u kojem slavimo najveće tajne kršćanstva: Isusovu muku, smrt, pokop i uskrsnuće. Cvjetnica je uvod u to slavlje.

Na Cvjetnicu započinje slavlje vazmenog otajstva, tj. muke i uskrsnuća Kristova.
Danas se skupljamo da s čitavom Crkvom započnemo slavlje vazmenog otajstva, to jest muke i uskrsnuća Kristova. On je zato i unišao u svoj grad Jeruzalem. Ondje je htio trpjeti i umrijeti, ondje je imao od mrtvih ustati. Izvršimo dakle, spomen tog ulaska živom vjerom i pobožnošću. Slijedimo Gospodina na križnom putu, da imamo dijela u njegovu uskrsnuću.


VELIKI ČETVRTAK

Danas, na Veliki četvrtak, prvi dan svetog trodnevlja, Kristovi vjernici i čitava Crkva sjeća se dana Večere Gospodnje i ustanovljenja Euharistije (od grč. eukharistia - priznanje zahvalnost u širem smislu "žrtva zahvalnica"). Na ovaj dan Isus je posljednji put proslavio sa svojim učenicima blagdan Pashe i ustanovio svećenički red i svetu Euharistiju - Misu. Najveći čin kršćanskog kulta i jedan od glavnih sakramenata, po kojoj se svi kršćani svijeta prepoznaju. Danas je Isus ostavio svijetu znakove svoje trajne prisutnosti u kruhu i vinu i tako predao čitavom čovječanstvu svoje Tijelo i Krv kao polog i garanciju pobjede nad zlom, patnjom i smrću. Na današnji dan Isus je izdan od Jude, uhićen i sudski ispitivan pred svećenstvom i rimskim namjesnikom Pilatom. S tim činom je čovjek, njegovo stvorenje, nepovratno pao u ponor mržnje prema Bogu. U liturgiji danas prolazimo dvoranom posljednje večere koja se odvija u kući za vrijeme židovskog blagdana Pashe koju je Krist proslavio s dvanaestoricom apostola.
VELIKI PETAK

Na Veliki petak sjećamo se Isusove smrti na križu. Danas je dan kada je za otkup svakog čovjeka svoj život Isus na križu predao. Na ovaj dan potpunog ljudskog pada i sramote u kojem je ova naša zemlja primila na sebe zločin ubojstva samoga Boga, prisjećamo se Isusova pribijanja, razapinjanja i smrti na križu. Danas nema svete mise na klasičan način, ali obredi Velikog petka su prebogati ganućem i ljepotom molitve za Crkvu i čitav svijet. Moleći, klanjajući se i ljubeći križ danas razmišljajmo o tome kako smo ubojstvom Sina Božjega ubili sami sebe, svoga Stvoritelja i vladara neba i zemlje. Isus koji je uzeo naše grijehe, patnju i smrt i svojom nas smrću toliko uzljubio, darovao nam otkupiteljski vječni život. Bio je na današnji dan najjadniji, najosamljeniji i najžalosniji čovjek ljudske povijesti. Čovjek-Bog jedini bez ljage grijeha raspet i umro na križu. Današnji dan nam je pokazao koliki je mrak ljudskog stvorenja u njegovoj duši i kolika može biti opakost ljudskih djela.

U tom mraku Velikoga petka, moleći i klanjajući se njegovu svetom križu osjetimo silnu utjehu i neka se na nas i u naše duše izliju i urežu njegove riječi "Oče oprosti im jer ne znaju što čine." (Lk 23,34).
VELIKA SUBOTA

Velika subota dan je Isusova počinka u grobu. No, prije pola noći slavi se Isusovo uskrsnuće Vazmenim bdijenjem. Danas, na Veliku subotu, Ti mirno počivaš u Josipovom grobu, tvoje otkupioteljsko djelo za čovječanstvo je dovršeno. Isto kako se Gospodin odmarao nakon velikih dana stvaranja svijeta, tako se i Ti sada odmaraš nakon spasiteljskog djela. No, ni tu u svome miru "ne miruješ", jer svojim grobom od naših počivališta na grobljima, po svem svijetu, načinio si prebivališta mira i sigurne nade da grobni humak nije kraj. U grob si sa sobom ponio sve naše neprijatelje, sve grijehe i sve ono što razara na ovoj zemlji tvoje stvorenje - čovjeka, prirodu i čitav svijet. Danas nad tvojim grobom stoji tvoja majka Marija i duboko u svom srcu promišlja. Ona je živjela s Tobom, ali i bez Tebe, dok si koračao ovom zemljom, ali sada je ostala bez Tebe. Nije sama, ona je po Isusovim riječima upućenim ljubljenom učeniku Ivanu "Evo ti majke" (Iv 19, 25-27) postala i naša majka. Naš uzor, naša nada u boli i dostojanstvu. Primjer vjere u Tebe.

S Marijom, danas i mi uđimo u mir i posjetimo Isusov grob. Neka nam taj Isusov grob danas bude snaga i utjeha. Za sva naša progonstva,promašaje u životu, patnje, ovisnosti, bolesti i žalosti.
U S K R S

Isusovim uskrsnućem sve je novo preobraženo i zato je Uskrs eksplozija radosti, svjetlosti, mira ljubavi i slobode. Uskrsnućem Isus nije nekamo otišao od nas, već je na jedan novi način produhovljen zauvijek došao k'nama. Također ni svijet od toga trenutka više nije isti. Stari svijet u kojem je vladao grijeh, patnja i smrt više ne postoji, jer stvoren je novi svijet u kojem je sve preobraženo i otkupljeno te ne može propasti. U svakom od nas Isusovim uskrsnućem uspostavljene su nove sile, a to je Bog sam. Isus nam šalje svoga Svetoga Duha koji nas mijenja da možemo biti mi kao i on, te da možemo činiti isti što i on u vjeri. Starozavjetni svijet je dignut na jednu novu razinu u kojem smo mi baštinici Isusa Krista. Najveća baština koju smo primili - osim vječnoga života po uskrsnuću - je mogućnost opraštanja grijeha. Isus je to ostavio Crkvi i svećenicima, ali i mi sami jedni drugima možemo i trebamo opraštati grijehe.

Danas prihvatimo Isusa uskrslog za našeg prijatelja na putu života. Otvorimo mu svoje srce i tako doživimo Uskrs srca, a to znači živjeti u svjetlu Božjem, ne zadovoljiti se zemaljskim jelom i pilom, ne iscrpljivati se brigama za sutra. Kršćanska dušo, danas na Uskrsni dan, budi čista, vjerna, pravedna, krotka i ponizna. Budi oduševljena za svaku kršćansku krepost i svoje misli i osjećaje upravi svome Ocu Nebeskom. Neka danas Isus uskrsne i u našim srcima kako bismo se sreli s njime.

S mislima i nadom u život vječni, radujmo se danas uskrslom Kristu i opredijelimo se za njegov put. Put kojim nas sigurno vodi k'spasenju po svojoj Božjoj Riječi.


- 15:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.02.2008.

Krštenje

Krštenje je prvi od sedam svetih sakramenata, temeljni sakramenat; postupak, kojim se postaje član zajednice vjernika kod kršćana: katolika, pravoslavaca i protestanata i ponekih nekršćanskih zajednica poput Sikha.


Grčka riječ baptizein - odakle latinski izraz baptismus - znači "uroniti", "uranjati". Uranjanje u vodu je središnji obred krštenja. U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima riječ krstiti (krst, krštenje) pobliže znači: unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim.

Krštenje je temelj cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od istočnog grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja.

Isus tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju Evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krštenja, da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da "iz vode i Duha nanovo rađa" sve koji mogu biti kršteni.Oduvijek je Crkva čvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vjere, premda nisu primili krštenje, kršteni svojom smrću za Krista i s njime. To krštenje krvlju, kao i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament. Što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju, jamči im spasenje koje nisu mogli primiti po sakramentu. Svaki čovjek koji, ne poznavajući Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen. Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci, dopuštaju da se nadamo, da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja.

Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se ne može ponoviti.

Redoviti službenici krštenja jesu biskup i svećenik, u latinskoj Crkvi također i đakon. U slučaju nužde svatko može krstiti, uz uvjet da ima nakanu činiti ono što čini Crkva te izlije vodu kršteniku na glavu govoreći: "Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Razlog za tu mogućnost vidi Crkva u Božjoj volji sveopćeg spasenja i u nužnosti krštenja za spas.

Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda simbolički se označuju različiti krsni učinci. Uranjanje u vodu upozorava na smrt i čišćenje, ali također na obnavljanje i novo rođenje. Dakle, dva poglavita krsna učinka jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome.

U latinskoj Crkvi službenik uz trostruko polijevanje izgovara riječi: "I. (ime), ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga". U istočnim liturgijama katekumen je okrenut prema Istoku, a svećenik govori: "Sluga Božji I. (ime), krsti se u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga". Na zaziv svake od osoba Presvetog Trojstva on ga uranja u vodu i pridiže.

Neke protestantske crkve poput Adventista, Baptista i Kristove crkve pak krštavaju samo one koji prihvaćaju Kristov nauk, Njegovo poglavarstvo nad crkvom i spremni su živjeti po Njegovim načelima. Naime Novi zavjet govori da je preduvjet za krštenje obraćenje, odnosno vjera "Tko bude vjerovao i pokrstio, spasit će se" (Mk 16,16). U apostolskoj crkvi samo oni koji su povjerovali u evanđelje, bili su kršteni (Dj 8,12.36-37; 18,8)

Odgovarajući na Božji poziv, ljudi uviđaju svoje izgubljeno stanje, priznaju svoju grješnost, pokoravaju se Bogu, kaju zbog svojih grijeha, prihvaćaju Kristovu žrtvu pomirnicu i posvećuju se novome životu s Njim. Bez obraćenja ne mogu stupiti u osobni odnos s Isusom Kristom. Samo pokajanjem oni mogu iskusiti umiranje grijehu - preduvjet za krštenje. Smatraju da im samo krštenje ne jamči vječno blaženstvo, već da je za vječno blaženstvo potrebna osobna vjera u Isusa Krista, ljubav prema Bogu i ljudima, te samim time i krštenje, dakle smatraju krštenje posljedicom vjere, a ne obrnuto. Vjeruju da samo krštenje bez vjere, ne jamči da će se netko spasiti, te isto tako i da će se onaj koji vjeruje krstiti, te tako ispuniti uvjet za spasenje.

Krštenje podrazumijeva i priključenje crkvi, koje se događa prilikom "novorođenja", a ne prilikom "rođenja malog djeteta". Budući da bebe i mala djeca ne mogu doživjeti obraćenje, smatraju da ona nisu osposobljena za krštenje. Znači li to da su ona isključena iz "Kraljevstva nebeskog", svakako da ne. Sam Isus, nikada ih nije isključio iz svoga kraljevstva milosti. "Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni", "jer takvima pripada kraljevstvo nebesko" i stavio je "na njih ruke" (Mt 19,14-15). Dakle vjerni roditelji igraju životno važnu ulogu u izgradnji odnosa između svoje djece i Krista koji će ih na kraju dovesti do krštenja.

Isusov odgovor majkama koje su mu dovele djecu da ih blagoslovi prouzročio je pojavu običaja posvećenja djece. Za ovu službu roditelji dovode svoju djecu u crkvu da ih prikažu, odnosno posvete Bogu.
- 15:57 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.01.2008.

"10 ZAPOVIJEDI" KRŠĆANSKOG BRAKA


1. ZAPOVIJED: Poštujte i visoko cijenite jedno drugo! – ”Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce” (Mt 6,21). Doista, ako svoga supružnika tretirate kao blago, dragocjenost koja vam je darovana, i poštujete ga umjesto da ga kritizirate, brak će vam cvjetati!

2. ZAPOVIJED: Nikad ne idite u postelju ljutiti! – ”Neka sunce ne zađe nad
vašom srdžbom!” (Ef 4,26). Bijes i ljutnja su ubojice ljubavi. Ako ste tijekom dana imali neki sukob, izgladite ga prije večeri i u postelji ponovno budite sretni
i strasni. U suprotnom bi vam brak mogao biti ugrožen.

3. ZAPOVIJED: Opraštajte jedno drugome! – ”Praštajte jedni drugima, kao što i Bog vama oprosti u Kristu!” (Ef 4,32). Ljudi smo sa svim svojim pogreškama i potrebama i često griješimo. Tvrdoglavost i ustrajanje u ljutnji guše brak, dok ga ljepota i dobrota praštanja čine stabilnim, a supružnike zadovoljnima i zaljubljenima!

4. ZAPOVIJED: Blagoslivljajte često vašu jedinstvenost i zahvaljujte na njoj! – ”Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna!” (Ps 139,14). Nerijetko nakon sklapanja braka pokušavamo supružnika promijeniti i prilagoditi sebi, izbrisati njegovu divnu jedinstvenost u svemiru. Činite upravo suprotno, uživajte u njegovoj različitosti i dinamici koju ona unosi u vaš život. Ne suprotstavljajte im se – blagoslovite ih i njegujte kao i svoje posebnosti!

5. ZAPOVIJED: Očekujte najbolje u životu... Od Boga! – ”Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje” (Ps 62,2). Ljudi postaju jadni jer očekuju užitak, te ispunjenje i rješenje svojih problema od drugih ljudi, često od poslovnih, a još češće od bračnih partnera. U braku ne smijemo sve očekivati od partnera, sve svaljivati na njega. Bog kroji naš život, a supružnik nam pomaže kroz ovaj život lakše prolaziti. (sa Interneta)

6. ZAPOViJED: Dodirujte se često! – ”Pozdravite jedan drugoga svetim cjelovom!” (2 Kor 13,12). Istraživanja pokazuju kako žena dnevno treba osam do dvanaest nježnih dodira za svoje duhovno zdravlje. Slično je i s muškarcima. Nježni dodiri – zagrljaj, držanje za ruke, poljubac kad dođete kući i slično dio je bračne ljubavi, intimnog odnosa i razumijevanja, pa onda i opće sreće.

7. ZAPOViJED: Rabite Božji dar komunikacije! – ”Tako je i jezik malen ud, ali se može ponositi velikim stvarima. Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali!” (Jak 3,5). Osjećaje je često teško opisati, a još teže izraziti. Ponekad se ljudi boje razgovarati o svojim osjećajima, boje se pokazati ih, izraziti, izreći. Prevladajte to, razgovarajte sa supružnikom o svim svojim osjećajima, i lijepim i ružnim, jer bolja komunikacija znači i bolji intimni život, bolji i ispunjeniji odnos!

8. ZAPOViJED: Njegujte jedno drugo kao najljepši ružin grm! – ”Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tijela. Tko svoju ženu ljubi, ljubi samog sebe!” (Ef 5,28). Ruže trebaju četiri stvari kako bi rasle i mirisno cvjetale: zemlju, sunce, vodu i zrak. Sunce je sigurnost. Voda je temelj komunikacije. Zemlja je zajedništvo. Zrak fizički dodir. Činite te četiri stvari i vaš će brak biti poput najljepšeg ružina grma.

9. ZAPOViJED: Otkrijte izgubljeno blago u teškim vremenima! – ”Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje!” (Jak 1,2). Dijeliti krizne trenutke i biti zajedno u teškim vremenima neizmjerno je blago, kojega moramo biti svjesni i cijeniti ga, spoznati u tome svoju snagu i temelj za ljepšu budućnost. Ne krivite jedno drugo kad vas bude iskušavala nesreća, uzmite to kao od Boga danu mogućnost da ojačate svoju ljubav i shvatite kolika je snaga

10 ZAPOViJED: Sjetite se početka ljubavi! – ”Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni činiti prva djela!” (Otkr2,5). Znate kako izgledaju pogledi dvoje koji su se tek zaljubili? Taj sjaj nikad ne smije nestati iz vašeg oka, kao ni način ponašanja, prepun onih sitnica, malih pažnji, uzbuđujućih nagovještaja i otkrića. Ne vjerujte u ono ”više nema povratka”, to je uvijek moguće. Vratite se u prošlost kako biste osvježili sadašnjost! /LVH/

Uredili: obitelj Huska


- 22:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 15.01.2008.

Povratak.......

Evo mene sa skijanja.......(Marko). Baš sam se izgušto. Bilo je dobrih spustova, a bome i padova. Kao što rekoh otišao sam u subotu 5.01. a vratio sam se jučer ujutro u 3 sata, odgledo malo tv i zaspo u 5 ujutro i probudio se u 7. Tjedan dana skianja, ali bas pravog. Cijeli put sam skoro prespavao. Ma sve u svemu bilo je super. Pozdrav i BB.
- 19:48 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.01.2008.

Evo par slikica

Te su slike ručni rad moga tate (Matijević)
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us


- 20:17 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se