četvrtak, 15.10.2009.
O abortusu - 4. neki protuargumenti dio 2.
|
Nastavljamo s pregledom prigovora koje podižu zagovornici pobačaja na argumente protiv abortusa iz prošlog članka. 3. Pobačaj je moj izbor i ti nemaš prava miješati se u moje osobne stvari! Prvo: pobačaj je, dakako, izbor, ali je također i ubojstvo, krađa, palež i svaki drugi zločin. To što je sposobnost biranja nečega prisutna ne znači da su sve opcije koje se mogu izabrati jednako vrijedne ili da su sve dobre. Ako ljudski život počinje sa začećem, kao što je argumentirano u prvom članku, onda je pobačaj izbor jednak izboru nekoga smaknuti. Drugo: pobačaj nije osobna stvar pojedinca koji ga želi ako ljudski život započinje sa začećem, jer se život tog nerođenog djeteta tiče njega samog, te njegovo pravo na život ne leži u proizvoljnoj odluci roditelja. Zamislite ovakav scenariji: Očuhu smeta dijete supruge iz prvoga braka, te ga odluči smaknuti. Na glasan i emocionalan prigovor majke da to ne smije činiti, očuh odgovara: „To je moja osobna stvar i nemaš pravo miješati se.“ Prepoznajemo očuhovu parolu kao apsurdnu, jer uzima život druge ljudske osobe – nešto što se itekako tiče same žrtve. 4. Embriji ili fetus ne može biti moralno jednak novorođenom djetetu, jer se razlikuje po veličini, stupnju razvoja, stupnju ovisnosti i okolišu u kojem se nalazi. Kategorizacija ove izjave otkriva četiri faktora koja zagovornik prava na pobačaj navodi u dokazivanju da dojenče i fetus ili embriji nisu jednaki: a) Veličina – zašto bi veličina imala ikakvog utjecaja na moralnu vrijednost osobe? Fetus je veći od embrija, novorođenče od fetusa, adolescent od novorođenčeta, a odrasli čovjek od adolescenta. Po logici ovog prigovora, adolescenti također trebamo smatrati moralno inferiornim spram odraslih osoba, koje bi trebale imati kapricioznu vlast nad njihovim životima. b) Stupanj razvoja – o ovome je pisano u prošlom članku – razvoj ljudske osobe je kontinuiran proces koji traje cijeli života, stoga prigovoriti moralnoj vrijednosti života fetusa na temelju stupnja razvoja za posljedicu otvara prigovore na moralnu vrijednost života dvogodišnjaka, što je naravno apsurdno. c) Stupanj ovisnosti – često će biti formulirano kao: „Budući da fetus ne može sam opstati, nema prirodno pravo na život“ Ali, svi smo, u određenoj mjeri, ovisni o svom okolišu i drugim ljudima. Zamislite svijet u kome svi poljoprivrednici odluče zaustaviti proizvodnju hrane, s parolom da, budući da smo ovisni o njima za hranu, nemamo prirodno pravo na život. Uz to, novorođenče je također ovisno i biološki, npr. o majčinom mlijeku, nužnu za stvaranje protutijela, bez kojih bi vrlo brzo potpalo bolesti i umrlo. Osim toga, sama izjava je protuintuitivna – ako netko više ovisi o nama, tj. ako je netko nemoćniji sam se obraniti, prirodna ljudska reakcija je zaštitnička, a ne agresorska. d) Okoliš – ako okoliš definira vrijednost osobe, onda možemo proizvoljno utvrditi da djeca, dok se nalaze u školi, nemaju jednaku vrijednost kao kada su kod kuće, ili da ljudi koji rade u inozemstvu nemaju jednaku vrijednost kao ljudi koji su zaposleni u domovini. Okoliš je vanjski faktor koji nema nikakve poveznice s prirodnom vrijednošću nečijeg života. 5. Svako dijete bi trebalo biti željeno i voljeno. Ovo zvuči vrlo plemenito i prihvatljivo. Problemi, međutim, nastaju kada se ovo pokuša iskoristit kao argument za abortus. Naime, svakako se slažemo da bi svako dijete trebalo biti željeno i voljeno, ali koje je rješenje za neželjenost? Smaknuće? Ako je tako, onda možemo likvidirati svu djecu smještenu u raznim domovima i prihvatilištima. Jedini slučaj u kome bi se ovaj argument mogao upotrijebiti, a da nema ovakve eugeničke posljedice, jeste kada bi mu se dodala druga premisa – „embriji/fetus nije ljudsko biće/osoba“. Ali vidjeli smo da: 1. Embrij/fetus je ljudsko biće, jer je začeće trenutak početka života 2. Embriji/fetus ima jednako pravo biti nazvano „osobom“ kao i svaki drugi čovjek 6. Ali što ako si roditelji neće moći priuštiti još jedno dijete? Ako je istina da su financijske poteškoće okolnosti koje čine abortus prihvatljivim, onda također slijedi da roditelji s financijskom poteškoćama mogu ubiti svog petogodišnjeg sina ili dvanaestogodišnju kćerku. Ako nam nečije siromaštvo daje opravdanje za ubojstvo, onda bismo trebali izvršiti genocid nad 2/3 svjetskog stanovništva, koje je prema standardima zapada siromašno. Argument je, kao i prijašnji, valjan jedino uz neizrečenu pretpostavku da nerođeno dijete nije čovjek ili osoba, što je znanstveno, filozofski i praktično neopravdano. 7. Što ako bi dijete bilo deformirano? Što ako bi patilo od Downovog sindroma ili neke slične bolesti? Ako mentalna ili fizička hendikepiranost opravdava ubojstvo, onda bi smo mogli smaknuti svu rođenu djecu s takvim stanjem ili sve odrasle osobe koje pate od poremećaja kao što je Downov. Ovakva barbarska pomisao bi trebala uznemiriti svakog razumnog čovjeka. Otvoreni naziv za ovakav sustav djelovanja jeste eugeničko pročišćavanje rase. Zvuči poznato? Hitlerovi kampovi smrti su bili poznati po oduzimanju „života nevrijednog življenja“. Opet, argument pretpostavlja netočnu premisu zajedničku prijašnjim. Nastavak u sljedećem članku. |
